Obračun ljudi s ljudima pod uticajem ideologija

U kafe baru „Trema", na prvom spratu Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, Darka Cvijetića zatičem u pauzi između brojnih razgovora s ljudima koje je okupilo 66. Sterijino pozorje. Povod za Cvijetićev boravak u Novom Sadu i Beogradu je izvođenje predstave „Šindlerov lift", predstave Kamernog teatra 55 u Sarajevu u režiji Kokana Mladenovića. Prema Cvijetićevim riječima, njegova matična kuća u Prijedoru nije bila zainteresovana za tekst, kao ni pozorište u Banjaluci.

Prema riječima Cvijetića, zadatak predstave je sačuvati od zaborava smrt šestogodišnje djevojčice, tragediju kojom je završila njena igra u liftu Crvenog solitera. S obzirom da lift nije bio u funkciji, jer te 1992. mjesecima nije bilo struje, mislila je da lift korpa za igru. Djevojčica je jednog dana gurnula glavu u lift - što je uradila već ko zna koliko puta kada bi se dozivala s drugaricama - ali u tom momentu je došla struja, neko je pozvao lift i djevojčica je dekapitirana. "Priča o njenoj smrti na mene je djelovala tako kao da je sam Gospod Bog rekao: toliko ste skrivili da ću uzeti najneviniju među vama. Valjda ćete jednog dana shvatiti da ste njenu smrt skrivili svi zajedno" - kaže Cvijetić.

DW: Kako danas gledate na Crveni soliter?

Kad danas promislim o tome, još uvijek mislim da svi znaju sve. Dovoljno je da proguglate Ulicu Save Kovačevića u kojoj je Crveni soliter i da se prevrnete na glavu od užasa. Želim vjerovati da moje komšije koje su tu, koje su u kolopletu i na neki način junaci tog romana, svi znaju što se tu dogodilo. Danas je Crveni soliter vrlo tužan, kako ga u romanu zovem „uspravljeni lijes", ruina iz koje ljudi odlaze glavom bez obzira. Na svakom katu imaju bar po dva stana koja su prazna, a na svakom katu žive sami poneki baka ili dedica. Mladi odlaze, kao iz cijele Bosne i Hercegovine, tako da Crveni soliter ostaje kao jedna postapokaliptična zgradurina da nam priča tu neku strašnu priču. Na drugoj strani, ljudi koji žive tu vrlo su svjesni toga što se dogodilo.

Da li s ljudima koji tu žive razgovarate o tome što se dogodilo?

Ne, to je jedan psihološki slučaj. Naprosto, sretnete čoivjeka koga ste opisali u romanu, pod nekim drugim imenom, koji je sasvim sigurno pročitao roman - to on i ja dobro znamo iz pogleda - a on meni kaže: znaš, komšija, odličan ti je roman. I sad on i ja znamo o čemu govorimo, ali to je onaj fenomen - gledate sebe u gledalo, ali ne vjerujete da nosite naočale. Vidite sebe s naočalima u ogledalu, ali ne, ne, to nije tako. Naprosto ste svoju psihu tako dirigirali i to je jedan fenomen koji možda zahtijeva poseban roman o tome kako izbjeći suočavanje sa samim sobom.

Da li je Prijedor danas otvoren za susrete ljudi koji bi o tome govorili, ili je to tema o kojoj govori samo pozorište?

Uvijek postoji teatar koji ima tu vrstu potrebe, koja se može svesti pod Eshilovu: kada grčki vojnik Eshil govori o persijanskim majkama koje plaču, osam godina nakon Solaminske bitke. Dakle, onog momenta kad Grčka počne govoriti o svojim zločinima, tog momenta Grčka počinje biti civilizirana. Već hiljadama godina znamo istu stvar: progovaranje o drugom i o traumama koje muče drugog, čine nas uopće mogućima.

Cijeli region koji je, zahvaćen ludilom, bio u ratu devedesetih godina još uvijek nije isplivao i nije došao na tvrdu tačku iz koje bismo mogli govoriti o tome. Naravno, postoje pojedinci i postoje pokušaji da se stvari pomjere s mrtve tačke, jer smatram da je izuzetno važno suočiti se s onim što je učinjeno u moje ime. Ja sam bio pripadnik te iste vojske, ali razlikujemo se baš u tom što je u jednoj poziciji onaj ko je učestvovao u vojničkom obračunu, a sasvim drugo su oni koji su u vojnom obračunu s civilima učestvovali u moje ime, ubijali stotine ljudi, palili bogomolje. Imam mnogo prijatelja koji su u određenim trenucima bili moji neprijatelji, ali rat je daleko.

Društvo još nije dozrelo za pitanje moralne kolektivne odgovornosti. Da se zaključi da smo svi u jednom momentu bili na strani zla. Da smo bili - svjesni toga ili ne - unutar jednog kotača koji je mrvio. Ali, ne treba dozvoliti da dvadeset i pet godina nakon toga taj kotač i dalje ima vodu koja ga pokreće. Da jednoga dana možemo biti čistog obraza u odgovaranju na čuveno njemačko pitanje pedesetih godina: tata, šta si ti radio u ratu. To nas pitanje tek čeka.

Kako izabrati ključ u kome će pozorište o tome govoriti?

Imam sreću da je priču sa „Šindlerovim liftom" uzeo u ruke Kokan Mladenović. U najstrašnijim uslovima širenja korone, u vrijeme policijskog sata, mi smo se u Sarajevu zatvarali ujutro u teatar i do policijskog sata nismo izlazili nigdje osim u bife. Hranu su nam doturali kao da smo u tunelu. Mladenović je priči pristupio terapeutski i mi smo se trudili da ne prepričavamo roman, nego da ga dekonstruišemo. Iz te cijele rasprave o romanu, rasprave s vrhunskim glumcima, nastala je predstava i rezultat koji je zadivljujući. Koji poručuje slobodu, jer da biste bili slobodni, prvo se morate osloboditi sopstevnih ideologija, zabluda i vjere, da biste mogli imati uvid u šire stvari.

Onda se odjednom trauma podigla iz stomaka, došla je do usta i očito je postojao okidač. To je vjerovatno bila smrt moga oca koji je umro razočaran. I ta Brechtovska struktura koju je uveo Mladenović u ovu predstavu je na neki način htjela rekonstruirati vrijeme, što se u predstavi vidi u samoj radnji: imate dječake koji razmjenjuju sličice, Sušića za Kranjčara, dok su još djeca. Onda ih vidite u jednom momentu, nakon nekog vremena, kako stoje na ratištu, u uniformama, i - kao nekad što su razmjenivali sličice - tako razmjenjuju mrtve.

Da li na doživljaj predstave, u različitim izvođenjima, utiče promjena distanci između glumaca i publike?

Sreća je što je scenografkinja bila Adisa Vatreš Selimović sudionik projekta, koja je vrlo brzo materijalizirala rješenje. Od lego kockica napravljena je i zgrada i lift, tako da se cijelo vrijeme perspektiva mijenja: čas je to zgrada koju gradimo, čas je to lift u kome se ljubimo, zatvaramo, ginemo. Ta stalna perspektiva - izmjena mjesta događanja i vremena događanja, s lego kockicama je dobila jednu fantastičnu materijalizaciju. S glumcima koji su na metar, metar i pol, i vidite svaku emociju, svako titranje u očima, jako je važna u ovakvoj vrsti predstave koja traži od glumaca duboko identificiranje. Meni je bilo stalo da žrtve dobiju drugi glas i da se ponovo pojave. Bilo je proba na kojima sam izlijetao van od grčeva, od suza... Vidio sam svoje komšije ponovo, cijeli taj svijet iz sedamdesetih godina oživljen na sceni.

Mladenovićeva rekonstrukcija predstave bila je toliko nevjerovatna da smo svi plakali, jer smo shvatili da na kraju mi ne pričamo priču o Crvenom soliteru i krivici - srpskoj, hrvatskoj, bošnjačkoj, već o obračunu ljudi s ljudima, pod uticajem ideologija.

 Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu