I Centralna Amerika je odgovorna
27. juni 2019
Srceparajući, neljudski, jednostavno nepojmljivo: slika utopljenog Óscara Martíneza Ramíreza i njegove dvogodišnje kćerkice Valeri iz El Salvadora potresa i postavlja pitanja.
Za Taniu Ávalos, preživjelu suprugu i majku, koja je bespomoćno sve to morala posmatrati sa obale, to su morali biti dramatični trenutci: borba za preživljavanje, sopstvena nemoć – spoznaja, sve riskirati zbog nade u bolji život da bi na kraju izgubila sve.
Poziv na buđenje za predsjednika Trumpa?
Sada bi se moglo govoriti o pozivu na buđenje za predsjednika Trumpa i njegovu nehumanu izbjegličku politiku. Jasno je da će fotografija jednima biti dokaz za "vanredno stanje na granici" i za to da bi se izgradnjom zida morali riješiti ti problemi, kako se takvi prizori ne bi ponovili. Demokrati će, s druge strane, to doživjeti kao potvrdu svoje teze o tome da je prije svega riječ o humanitarnoj krizi i da su ove dvije žrtve rezultat cinične migracijske politike.
Ipak, jednostavno okriviti američku izbjegličku politiku bilo bi prelako. Hiljadre ljudi bježe iz Centralne Amerike zbog siromaštva, nasilja i kriminaliteta bandi, nadajući se da će u SAD-u pronaći zaštitu i bolji život.
Tamošnje vlade ogrezle u korupciju su te koje na savjesti imaju ova dva života i živote mnogih drugih koji su stradali na putu u Sjedinjene Države. El Salvador, domovina porodice Martínez, smatra se jednom od najopasnijih zemalja na svijetu: korupcija i nasilje karakteriziraju svakodnevni život ljudi - prema procjenama Svjetskog programa za hranu Ujedinjenih nacija, 40 posto stanovništva živi ispod granice siromaštva. Država je tamo, kao i u brojnim susjednim zemljama, odavno je izgubila svoj monopol na upotrebu sile.
Kada se više ne usuđuješ izaći na ulicu
Gotovo svaki stanovnik El Salvadora, između ostalog, može ispričati priče o takozvanim Marasima, zastrašujućim bandama mladih poput "Calle 18" ili "Mara Salvatrucha", koje kontroliraju cijele gradske kvartove, iznuđuju novac za zaštitu, primoravaju porodice na bijeg ili ih, ako ne ispune njihove zahtjeve, čak ubijaju.
Tek kad se suprotstavi tim bandama, ljudi mogu opet bez straha izaći na ulicu i vidjeti perspektivu u svojoj zemlji, broj izbjeglica će se smanjiti i scene, poput one na Rio Grandeu, neće se ponoviti. Sve do tada nijedan zid ili ograda neće zaštititi SAD od očajničke potrage za sigurnošću i boljim životom.
Prije svega će ljudi u Centralnoj Americi i dalje sanjati o zemlji neograničenih mogućnosti, iz koje ih izvještavaju prijatelji i rođaci, koji su uspjeli doći tamo. Ali za većinu ljudi su to lažne nade na koje se oslanjaju i za koje su spremni riskirati sopstvene živote. Potraga za obrazovanjem, poslom i budućnošću u SAD-u je teška. Samo malobrojni imaju mogućnost dobivanja političkog azila, dok se većina zahtjeva odbija.
Nevolje u SAD nikokoga ne odvraćaju od rizika
Do tada im prijete nehumani uslovi zatvaranja u potpuno pretrpanim izbjegličkim kampovima. Može se dogoditi i da obrada jednog zahtjeva od strane preopterećenih službi potraje i godinama.
A oni koji u SAD-u nemaju porodice često završe na ulici. To najbolje dokazuju brojni migranti beskućnici koji se svakodnevno bore za preživljavanje u gradovima blizu meksičke granice.
No, sve to samo rijetke odvraća od njihova nauma da krenu na put ka sjeveru. Sva bijeda koja ih čeka, čini se malom, u poređenju s onim što žele ostaviti iza sebe. Za njih SAD ostaju zemlja neograničenih nada i mogućnosti – koje se migrantima iz Centralne Amerike sve rijeđe ispunjavaju.