Koliko se NATO smije širiti u pravcu Rusije?

Ukrajina i Gruzija postaće članice NATO-a. Iako to u sadašnjem momentu izgleda kao utopija, NATO je ovu odluku donio još početkom aprila 2008. na smitu u Bukureštu. Tome je prethodila vruća i žestoka debata, kako se prisjeća tadašnja američka šefica diplomatije Condoleeza Rice, koja je skupa sa saveznicima učestvovala u raspravi. U svojim memoarima ona pominje i da je Frank-Walter Steinmeier, koji je tada bio na funkciji njemačkog ministra vanjskih poslova, tu debatu okarakterisao kao najbrutalniji momenat u njegovom prvom ministarskom mandatu.

Tada kao i danas su države, članice NATO-a, podijeljene po pitanju, koliko se savez smije širiti u pravcu Rusije. Kada ministri vanjskih poslova NATO-a budu dogovarali tačke dnevnog reda za veliki samit u septembru,koji se održava u Walesu, dvije stvari će biti potpuno drugačije nego prije šest godina. Američka vlada više nije za prihvat bivših sovjetskih republika u NATO. To je krajem marta jasno stavio do znanja američki predsjednik Barack Obama. S druge strane, baltičke zemlje Letonija, Litvanija, Estonija, Švedska ali i Poljska su ostale na svojim prvobitnim pozicijama.

Ali o učlanjenju Ukrajine u NATO, s obzirom na aktuelnu situaciju u istočnom dijelu zemlje, se više ne razgovara. Ni ukrajinska vlada, kako stara tako ni nova, se po ovom pitanju nije mogla odrediti. I narod je po tom pitanju podijeljen.

Pohvale za Gruziju

U Gruziji je pak situacija drugačija. Tamo se vladajuća koalicija "Gruzijski san", koja je od 2012. na vlasti, može opredijeliti za ulazak u NATO jer to podržava većina od 4,4 miliona stanovnika ove zemlje. Od devedesetih godina ova zemlja, pod vođstvom Eduarda Ševarnadzea, vodi politiku striktne orjentacije na Zapad. U Briselu se osim toga mogu čuti samo pohvale za reforme vojske, koje provodi ministar odbrane Irakli Alasania. Istovremeno, Gruzija sa 1.500 vojnika koje je poslala u Afganistan, podržava mirovnu misiju u toj zemlji. 29 gruzijskih vojnika platilo je to životom. 6. juna je 150 vojnika iz Gruzije poslano u Centralnoafričku Republiku, kako bi podržali tamošnju mirovnu misiju Evropske unije.

NATO je saglasan da se svi ovi napori, koje je poduzela Gruzija, moraju nagraditi na samitu na vrhu u Walesu. Pitanje je samo, kako. Gruzija priželjkuje da uđe u MAP (Membership Action Plan). Zbog otpora Njemačke i Francuske to joj 2008. nije bilo ponuđeno.

Novi oblici političkih konsultacija

I pored toga što bi učlanjenjem u MAP tek počeo proces za ulazak Gruzije u NATO, njemačka kancelarka Angela Merkel ovu temu ne vidi na dnevnom redu zasjedanja u Walesu. Kancelarka je to izjavila početkom juna na konferenciji za štampu sa gruzijskim premijerom Iraklijem Garibašvilijem u Berlinu. Ona je pohvalila Gruziju kao dobrog partnera u teškim mirovnim misijama, ali smatra da postoje drugi načini za odavanje priznanja ovoj zemlji na jugu Kavkaza.

Razmišlja se o paketu mjera. Zamjenik predsjedavajućeg Odbora za pitanja odbrane pri Bundestagu i zamjenik predsjednika Parlamentarne skupštine NATO-a Karl A. Lamers je s tim u vezi pomenuo tri stavke. Trebalo bi poboljšati internu operativnost gruzijske vojske sa NATO-om, proširiti kompetencije ureda NATO-a u Tbilisiju i razviti nove oblike političkih konsultacija između NATO-a i Gruzije. Govori se i o jačanju gruzijske odbrambene sposobnosti. Kako bi sve to konkretno trebalo izgledati? Lamers kaže da se tim pitanjem trebaju pozabaviti vojni stručnjaci.

Još više političkih konsultacija i razmjene mišljenja, još više reformi - to ne izaziva baš oduševljenje kod gruzijskih političara. "Reformisati ćemo se do smrti", frustrirane su reakcije gruzijskih političara. Sve otvorenije se postavlja pitanje, koliko se može vjerovati obećanju NATO-a da će Gruzija jednog dana postati članica ovog vojnog saveza.

Rusija je indirektno pribavila pravo veta

Posebno ljuti pozicija njemačkog ministra vanjskih poslova Steinmeiera. Dok god jedna država, kaže Steinmeier, ima neriješene teritorijalne konflikte ne smije biti primljena u NATO. Zbog toga je on još 2008. na samitu u Bukureštu pretrpio oštre kritike. Konačno je, argumentovano je tada, i Njemačka bila podijeljena na istočnu i zapadnu kada je Zapadna Njemačka primljena u NATO.

Kasnije je postalo jasno da je rusko vođstvo, okupljeno oko tadašnjeg premijera Putina, znalo kako da iskoristi taj konflikt. Rat na teritoriji Gruzije mu je mogao poslužiti kao test da ispita koliko je vrijedno obećanje NATO-a, dato bez garancija, da će primiti Gruziju u članstvo. Pored toga rat je Kremlju poslužio kao opravdanje kako bi u Južnoj Osetiji i Abhaziji izgradio vojnu infrastrukturu. Kontrola nad ovim oblastima, otcjepljenim od Gruzije, donijela je Rusiji de facto pravo veta, kada se radi o učlanjenju Gruzije u NATO. To se odnosi i na bivše sovjetske republike Azerbejdžan, Armeniju, Moldaviju i evo Ukrajinu, u kojima Rusija ima uticaj, odnosno kontrolu nad konfliktom.

Ako bi NATO želio da u svoje članstvo primi neku od ovih zemalja, onda bi za savez - prema članu 5 Vašingtonskog sporazuma - važilo pravilo o obavezi da joj, u slučaju vojne prijetnje i ugroženosti teritorijalnog integriteta, vojno pritekne u pomoć. To bi prije ili kasnije za posljedicu imalo vojnu konfrontaciju sa Rusijom. No, to je crvena linija, koju tokom rata u Gruziji 2008. nije prekoračio čak ni bivši američki predsjednik George W. Bush.