"Monstrum" u sjeni tužiteljice

Anders Behring Breivik žarko je želio izaći pred sud u Norveškoj. Ne zato što osjeća imalo žaljenja za 77 osoba - prije svega djevojaka i mladića kojima je na otočiću Utøyi oteo život - nego zato da bi i sudu i čitavom svijetu "objasnio" svoje rasističke i neonacističke poglede. Da bi dobio pozornicu za svoju predstavu Breivik se silom trudio osporiti mišljenje liječnika kako je mentalno poremećen i bio je iskreno zadovoljan drugim vještačenjem psihijatara koji su ga proglasili sposobnim da odgovara za svoje nedjelo.

Teško je biti "civiliziran"

Razmjeri zlodjela ovog "monstruma iz Norveške", kako ga je nazvao svjetski tisak, u svakom slučaju stavljaju na tešku kušnju današnje civilizacijske dosege ophođenja prema optuženiku. Umjesto pravednog suđenja i sudske kazne od najviše 21 godine zatvora za čitavo krvoproliće koje je počinio, osobito Europljani s malo više "južnjačke krvi" bi ga možda najradije ostavili da "u četiri oka" objasni svoje nedjelo grupici roditelja ubijene i ozlijeđene mladeži koja je uživala u ljetovanju, i kod kojih je Breivik dobro znao kako nema baš nikoga tko mu se ravnopravno može suprotstaviti prilikom napada. Zapravo bi čak i u Njemačkoj vrlo vjerojatno suđenje Breiviku bilo zabranjeno za javnost, jer je doista besramno da ubojica, nakon što je čak i priznao djelo, niječe svoju krivicu i želi pred sudom predstavljati svoje neonacističke poglede.

Ali u jednoj skandinavskoj zemlji poput Norveške, gdje se i uloga javnosti potpuno drugačije shvaća nego na jugu, suđenje bez nazočnosti javnosti bi značilo i da se optuženom ne pruža pošteno suđenje. Tako je svoju zadaću shvatila i Inga Bejer Engh, državna tužiteljica koja vodi optužnicu protiv Breivika i koja je uvjerena kako će upravo ovim procesom dokazati da je pravosuđe njezine zemlje sposobno suočiti se i sa takvim zločinom. I to ne kaznom i srednjevjekovnim metodama kažnjavanja, nego argumentima i predstavljanjem zločina onim što on doista jest: djelom kod kojeg se svatko mora pitati, može li ga počiniti normalna osoba.

Nabusiti početak...

Iz dana u dan prvog tjedna suđenja je četrdesetogodišnja tužiteljica doista uspijevala pokazivati, tko je prava zvijezda ovog procesa. Breivik je prvog dana suđenja upravo prštio od samopouzdanja i naduto objasnio kako "ne priznaje" sud koji mu sudi za "rat za čistu Norvešku", ali kako je spreman izložiti se sudu koji bi ga trebao "ili osuditi na smrt ili pustiti na slobodu". Obzirom da prva opcija "nije realistična", za Breivika nema nikakve sumnje da će ga i ovaj sud pustiti na slobodu, čim shvati smisao njegove borbe protiv sve više stranaca u njegovoj zemlji - i čim javnost shvati kako Breivik "nije sam".

Breivik je spremno objašnjavao kako je on dio "križarskog pohoda" u koji je primljen "viteškim obredom" i koji okuplja istomišljenike po čitavoj Europi. On nije sam niti u Norveškoj gdje postoje "barem još dvije" ćelije i koje su spremne počiniti slično krvoproliće. Breiviku nije žao što je osam osoba izgubilo živote u Oslu i 69 u ljetovalištu mladih socijaldemokrata na otočiću Utøyi, nego je ciljano provocirao javnost izjavom kako mu je "žao što nije ispunio cilj" i "likvidirao čitavu vladu Norveške" i ubio sve 564 osobe koje su bile na otoku.

"Kakve to bijele rukavice?"

Inga Bejer Engh uopće ne ulazi u raspravu s Breivikom o njegovim motivima, nego već pet dana - sustavno i s izvrsnim poznavanjem 11.000 stranica debelog nalaza očevida i izjava svjedoka i samog Breivika - dokazuje nešto posve drugo. I te ćelije i "viteški red" su samo plod mašte tipične za nedozrelog pubertetliju. Kad Breivik spominje "obuku" na kojoj je bio, tužiteljica izvlači podatke zrakoplovne kompanije prema kojima je Breivik doista bio dva puta na tom mjestu "obuke": jednom je tamo proveo 25 sati, drugi put 19. I onda postavlja pitanje gdje Breivik više ne zna odgovor: "Kakvu obuku ste mogli proći u tom vremenu?"

Zločinac je nadugačko objašnjavao svoje pristupanje "Viteškom redu Templara", u svečanim odorama i u "bijelim rukavicama". Tužiteljica je neumorno provocirala po tom detalju "bijelih rukavica" na sastanku neonacista Europe koji bi, čak i da je održan, najvjerojatnije završio tek ispijanjem piva - iz flaše. Konačno je čak i sam Breivik morao priznati kako se "izrazio pomalo pompezno", na što ga je tužiteljica upitala: kad se makne ta pompeznost, što onda ostaje?

Bez ljuske, ostaje samo ludost

Oštre primjedbe tužiteljice su već prvog tjedna počele ostavljati traga na ponašanje Breivika. Na ulasku u sudnicu sada "zaboravlja" svoj nacistički pozdrav, a već i tužiteljicu Breivik moli da "manje težine polaže kako bi njega učinila smiješnim, nego da se usmjeri na samu stvar". Inga Bejer Engh itekako se želi baviti "samom stvari": u verbalnim dvobojima tužiteljice i optuženika uvijek iznova se nameće zaključak kako je ovaj grozan zločin počinila jedna nedorasla, frustrirana osoba koja je svoju krvoločnost "vježbala" igrama na računalu, glumila "generala na kauču" i u svojim pubertetskim fantazijama maštala o nekakvoj časti, čvrstoj organizaciji istomišljenika i germanskim tradicijama. Zapravo, tu nije bilo nekakve "konspiracije" i tajnovitosti, nego je Breivik samotnjak, emocionalno i intelektualno nemoćan uopće naći partnera ili partnericu za bilo što - čak niti za zločin.

Je li Anders Behring Breivik mentalno poremećen ili je odgovoran za zlodjelo, to sud još nije odlučio. "Monstrum iz Norveške" izgleda da je sve više svjestan kako suđenje već nakon pet dana više nipošto nije predstava njegovih neonacističkih gledišta, nego kako je jedini izbor ili prihvatiti krivicu - ili ispasti jadan, krvoločan komedijant koji je bez sumnje duhovno poremećen. U tom slučaju bi bio upućen na liječenje u psihijatrijsku bolnicu i već za tri godine bi stručnjaci bili obvezni provjeriti, je li Breivik sposoban vratiti se u društvo. Ali odgovor bi svake tri godine mogao biti negativan - i "monstrum iz Norveške" bi do kraja života mogao provesti u duševnoj bolnici.

Autor: Anđelko Šubić

Odgovorni urednik: Svetozar Savić