Njemačka štampa: Evropski klub (bogatih) egoista
7. decembar 2020
Njemačko predsjedavanje EU nije izvuklo Evropu iz krize, sve je postalo još gore: Bregzit, korona, spor u vezi novca, stoji u tekstu lista Tegescajtung koji je naslovljen „Klub egoista".
„2020. godina nije bila laka za Evropsku uniju. Po prvi put EU je izgubila jednu veliku zemlju članicu, po prvi put je morala da se bori sa jednom brutalnom pandemijom – i po prvi put se snažno zadužila kako bi savladala posljedice korona krize".
Još početkom godine je izgledalo kao da bi EU mogla da zakaže pred tim izazovima, stoji dalje u tekstu. „Svako je radio šta je htio, egoizam i zdravstveni egoizam zahvatili su sve oko sebe, poput virusa. Ni Njemačka nije bila imuna na to. To da je Berlin zatvorio granice i uskratio hitnu pomoć, mnogi Evropljani do danas nisu zaboravili."
Za vrijeme njemačkog predsjedavanja EU situacija je trebalo da se poboljša. Kada je predsjedavanje u julu počelo, kancelarka Angela Merkel je obećala da će zaliječiti Bregzit-ranu i da će sanirati štetu nastalu zbog pandemije. Međutim, kratko pred kraj njemačkog predsjedavanja, koje se završava 31. decembra, EU je sve drugo samo ne jaka, piše Tagescajtung.
„Ni Evropski zeleni dogovor, za koji se vjerovalo da je riješena stvar, još uvijek nije riješen. Zemlje članice EU još uvijek se nisu složile ni oko klimatskog cilja za 2030. Na samitu sljedeće sedmice nazire se debakl".
Autor teksta Erik Bonze piše da se Berlin i Brisel pravdaju ukazujući na populiste i nacionaliste.
Merkel igra na kartu - vrijeme
„Nepredvidivi britanski premijer Boris Džonson, desničarsko-populistički mađarski šef vlade Viktor Orban i njegov nacionalistički poljski kolega Mateuš Moravjecki bi trebalo da budu odgovorni za tu mizeriju. Oni to i jesu. Ali trojica egoista nisu sama. Ništa bolja nije ni takozvana štedljiva četvorka - Holandija, Austrija, Danska i Švedska - koja je u julu zamalo dovela do katastrofe oko budžeta EU. Te zemlje su na kraju – baš kao i Njemačka – sebi obezbijedile pozamašne popuste na svoj doprinos EU. I ta epizoda je ostavila tragove."
Tagescajtung piše da se ni kancelarka Merkel nije proslavila, držala se u pozadini, prepuštajuću svom EU-ambasadsoru u Briselu pregovore o svim gorućim pitanjima. Dalje se navodi da nije bila spremna ni za razgovor sa Evropskim parlamentom, a da u sporu sa Mađarskom i Poljskom igra na vrijeme.
„Umjesto da glasno zagovora vladavinu prava, ona se oslanja na tajnu diplomatiju". Kancelarkina taktika će na kraju možda da upali, možda će u posljednjem minutu dogovor ipak biti postignut i možda se na kraju sve dobro završi.
Ali ništa nije dobro, piše za Tagescajtung Erik Bonze i zaključuje: „EU je u ovoj tragičnoj godini pokazala svoje pravo lice: ona jeste i ostaje klub egiosta. Pritom ni njemačko predsjedavanje EU nije mnogo promijenilo."
Koliko Evropljani moraju da rade za novi Ajfon?
List Frankfurter algemajne cajtung piše o istraživanju internet portala Verivox, koji u posljednje dvije godine računa koliko ljudi u različitim zemljama svijeta moraju da rade da bi sebi priuštili Ajfon. Slična kalkulacija od 80-ih postoji za hamburger Mekdonalda. Telefon i hamburger vrlo su pogodni za takva istraživanja: radi se o vrlo homogenoj robi koja u svakoj zemlji košta otprilike jednako.
„Računica takozvanog Ajfon-indeksa je jednostavna, a rezultati su iznenađujući. Cijena najnovijeg modela Ajfon 12 se poredi za nacionalnim bruto dohotkom (…) Potrošačima u Njemačkoj je u prosijeku potrebno osam radnih dana kako bi zaradili za aktuleni Ajfon 12 sa 64 gigabajta memorije. Prvi na listi su građani Lihtenštajna kojima su za tu kupovinu potrebna tri radna dana, dok je posljednja na listi Moldavija, gdje za novi Ajfon ljudi u prosijeku moraju da rade 85 dana."
U Sjevernoj Makedoniji za Ajfon potrebno 76 radnih dana
Ono što iznenađuje, piše frankfurtski list, je to da su ti uređaji u pojedinim „siromašnim" zemljama skuplji nego u „bogatim".
„Dok u Njemačkoj Ajfon 12 košta 876 evra, njegova cijena u Sjevernoj Makedoniji iznosi 1.061 evro. I to bez obzira što ta bivša jugoslovenska republika ima jednu od najslabijih privreda i što mora da se bori sa slabom infrastrukturom i velikom nezaposlenošću. Stanovnik te zemlje sa dva miliona stanovnika koji po svaku cijenu želi da ima Ajfon, u prosijeku mora da radi 76 dana da bi ga kupio, nešto manje od građana Moldavije. Eplov pametni telefon je slično skup i u Grčkoj, Švedskoj ili Mađarskoj, gdje košta preko 950 evra."
Zašto se cijene toliko razlikuju?
Prema navodima portala Verivox, cijene se razlikuju prije svega zbog poreza i uvoznih carina, piše Frankfurter algemajne cajtung.
„Epl često nudi drugačiji asortiman u zemljama sa nižom kupovnom moći, ali ne smanjuje maloprodajne cijene.
Istraživanje pokazuje i da u šest zemalja prosiječno mjesečno primanje nije dovoljno da bi se kupio jedan jedini Ajfon.
Rusi sa svojom mjesečnom platom mogu da kupe 0,9 uređaja, Turci 0,8, a Crnogorci 0,7. Da ne govorimo o građanima Sjeverne Makedonije i Moldavije sa 0,4. Sa druge strane potrošači u Švajcarskoj i Norveškoj mjesečno mogu da kupe sedam, a građani Lihtenštajna čak devet ovih novih Ajfon uređaja”, piše Frankfurter algemajne cajtung.
Piredio: Boris Rabrenović