Preživjela gladomor, želi doživjeti i pobjedu Ukrajine

Ona sjedi u svojoj kući na kauču i marljivo razmotava niti. Slabo vidi i čuje, ali Ljubov Jaroš neumorno pravi maskirne mreže za ukrajinsku vojsku koja se zbog ruske agresije bori za svoju zemlju. Ova 102-godišnjakinja živi u selu Hodorkivu. Rođena je davne 1920. godine u susjednom selu Pustelniki u pokrajini Žitomir.

Obitelj iz koje ona potječe bila je imućna, držali su kokoši, svinje, krave i konje. Ali onda je komunistički režim Sovjetskog Saveza oduzeo svu stoku i sve stvari njihovoga gospodarstva i predao ih tada stvorenim kolhozima. Tako su nazivana velika poljoprivredna gospodarstva u Sovjetskom Savezu u kojima su trebali raditi seljaci kojima je oduzeta imovina kao „socijalistički kolektivi".

Kad je počeo gladomor (ukrajinski: holodomor) Ljubov je imala 13 godina. Sovjetsko vodstvo je svjesno izazvalo masovnu glad u Ukrajini 1932./1933. godine s ciljem da se ukrajinske seljake prisili na rad u kolhozima i da se istovremeno za sva vremena slomi nacionalni pokret otpora. Već 1931. su deseci tisuća intelektualaca deportirani u Sibir, među kojima su bili i najvažniji ukrajinski pjesnici, književnici i umjetnici. Otvorena rasprava o tom progonu i gladomoru u Ukrajini je mogla početi tek nakon sloma Sovjetskog Saveza početkom 1990-ih godina. 2006. je ukrajinski parlament gladomor označio kao genocid nad ukrajinskim narodom.

Danas, 30. studenoga 2022. njemački Bundestag raspravlja o podnesku četiri zastupnička kluba kojim bi gladomor trebao biti priznat kao genocid. Prema ukrajinskim povjesničarima 1930-ih godina je u Ukrajini od posljedica gladomora umrlo gotovo četiri milijuna ljudi. 

„Nije bilo ničega za jelo"

„Staroga kruha nije bilo dovoljno, a nije bilo novoga. Tko je imao krumpir, gulio ga je tako da su na kori ostajale klice. To je onda sađeno da izraste novi krumpir. Tako smo pokušavali uzgajati krumpir", prisjeća se Ljubov Jaroš tužno i kaže: „Nije bilo ničega za jelo."

Da bi preživjeli ljudi su brali lipov cvijet i koprivu, mljeli ih i od toga pravili kolačiće. Čaj je pravljen od repe. „Malo pšenice bismo usitnili i od toga kuhali tanku juhu, srkali malo toga samo kako bismo nešto pojeli i onda opet legli", pripovijeda ona.

Stalna glad je dovela od toga da su joj ruke i noge natekle. „Imala sam strašne, bolne rane i nisam mogla hodati. Otac me iznosio van", kaže Ljubov kojoj su danas 102 godine. Noću je halucinirala i roditelji su strahovali da neće preživjeti, priča ona.

„Brojna djeca su umrla od gladi"

Svjedokinja vremena Ljubov pripovijeda da su brojna djeca tada umrla od gladi. „U kućama su umirala djeca. Muškarci koji su još imali nešto snage išli su od kuće do kuće i vidjeli da su neka od njih ležala pored peći ili drugdje. Skupljali su ih, stavljali u kola, iskopali bi veliku rupu. Bilo je po desetero i više djece. Sva su tako pokapana."

Ljubov Jaroš je imala petero braće i sestara. Njezinog najstarijeg brata Mihajla je uhvatila jedna policijska ophodnja i ubila. Išao je u drugo selo kako bi našao repe za svoju obitelj. Njezina najmlađa sestra Olja je umrla od gladi. Ljubovin otac je sam morao pokopati svoju djecu. „Groblje je bilo vrlo blizu. Moj otac je svoga najstarijeg sina odnio tamo i pokopao ga", kaže Ljubov i plačući dodaje da su njezin brat i četverogodišnja sestra pokopani goli, bez lijesa. „Moja majka je još uspjela naći jednu maramu u koju je zamotala Olju", kaže Ljubov.

Po njezinim riječima u to vrijeme su u kolhozima uginule sve krave jer ih nitko nije mogao voditi na ispašu i hraniti. Ali, meso uginulih životinja ljudi nisu smjeli uzimati. Komunisti su meso namjerno trovali, kaže Ljubov. „Otrov je bio u bocama i zvao se Creolin. Rasporili bi krave i polili ih time." O svim tim strahotama ljudi u Ukrajini desetljećima nisu smjeli govoriti, zbog straha da ne završe u zatvoru, kaže Ljubov. 

Gladomor, Drugi svjetski rat i ruska agresija

Ljubov je preživjela gladomor i Drugi svjetski rat. Dvaput su ju nacisti pokušali deportirati na prisilni rad u Njemačku. Ali, mlada žena je oba puta uspjela pobjeći. „Poveli su me u Njemačku, ali ja sam pobjegla. Kad su me opet našli kod kuće i htjeli me povesti, uzela sam nož, ozlijedila si ruke i grudi i posula solju. Takve rane sam si nanijela", pripovijeda Ljubov. S takvim ozljedama ju nacisti onda nisu uzeli sa sobom.

Kad je počeo Drugi svjetski rat Ljubov Jaroš je bila mlada žena. Radila je u kolhozu, u pilani, čak je naučila voziti traktor i obrađivati polje, jer su muškarci tada u Sovjetskom Savezu mobilizirani za borbu protiv nacističke Njemačke. Sad u visokoj starosti Ljubov je opet doživjela rat – agresiju Rusije protiv Ukrajine. „To je najgori rat. Bože sačuvaj, takav rat se nikom ne može poželjeti", kaže Ljubov.

„Tri moja unuka su na fronti"

Trenutno su tri unuka Ljubovi Jaroš na fronti. Sva trojica su se javila dragovoljno. A njihova baka neumorno pravi maskirne mreže. Skupa sa svojom kćeri već ih je devet predala ukrajinskoj vojsci. „Neka se momci pod to sakriju da ih nitko ne pogodi", kaže ona.

Svakoga dana ova 102-godišnjakinja sluša vijesti i nada se da će se svi vojnici živi vratiti svojim kućama. I nada se da će još doživjeti pobjedu Ukrajine. „Mi smo tako puno toga već proživjeli – glad i hladnoću. I još uvijek moramo patiti. Još čekamo na pobjedu, ali želim još doživjeti tu pobjedu", kaže Ljubov.