Trauma, godinu dana nakon napada na sinagogu

Devetog oktobra 2019. Jevrejska zajednica u njemačkom Haleu slavi Jom Kipur, najveći jevrejski praznik. Nešto prije 12 časova ljudi okupljeni u sinagogi čuju pucnjeve. Atentator više puta puca spolja u drvena vrata sinagoge. Vrata su međutim čvrsta i sprečavaju katastrofu. Atentator nakon toga ubija dvoje ljudi u blizini sinagoge.

Mogla je da pogine i Moli Šarfman. Ova Amerikanka je nešto prije nego što je atentator došao, kroz ta ista drvena vrata napustila sinagogu. „Atentator je znao da će nakon molitve biti pauza i htio je da puca na svakoga ko bude izlazio na ta vrata", kaže Moli Šarfman.

Ali atentator je zakasnio. To joj je vjerovatno spasilo život. Šarfman je sjedila u obližnjem parku kada je čula pucnjeve. Instinktivno je ostala da sjedi. Do danas ne može da shvati koliko je bila blizu smrti. „Moj život se podijelio na dva dijela, na onaj prije i onaj posle atentata."

Kad je nastala tišina došao je strah

Atentat je šokirao Njemačku. Sa svih strana stizale su izjave solidarnosti sa Jevrejskom zajednicom u Haleu. Hiljade ljudi u mnogim gradovima izašle su na ulice, savezni njemački ministar unutrašnjih poslova Horst Zehofer otputovao je u Hale. Političari su svim jevrejskim zajednicama u Njemačkoj obećali bolju zaštitu. Na dan atentata, sinagoga u Haleu samo povremeno je bila pod policijskom zaštitom. 

Nakon nekoliko sedmica, šok njemačke javnosti potisnule su druge teme. To je bio trenutak kad je u životu Moli Šarfman počelo da bude teško. „Počela sam pomalo da gubim kontrolu nad svakodnevicom, bila sam očajna i obuzeo me je strah." Nekoliko mjeseci nakon atentata kod nje je dijagnostifikovan posttraumatski poremećaj. Krenula je na terapiju i stanje se polako popravljalo.

Najvažniji oslonac našla je u onome što je bilo cilj napada: u svom jevrejskom identitetu. Moli Šarfman je od detinjstva veoma uključena u jevrejsku zajednicu, ona tu često radi kao volonter. Godinu i po dana radi za jednu jevrejsku obrazovnu ustanovu u Berlinu i volonterski radi za „Morasha Germany", jednu jevrejsku, studentsku organizaciju. „Mnogima je bilo teško da to povežu: da, ja sam ta osoba koja preuzima i rukovodeće zadatke i na koju ljudi mogu da se oslone, ali nakon atentata i ja moram da se borim."

Suđenje donosi zaokret

Gotovo deset mjeseci nakon atentata počelo je suđenje atentatoru iz Hallea. Moli Šarfman je bila prva koja je kao svjedok dala iskaz na sudu. To je trenutak kada počinje da se bavi predubjeđenjem da je ona osoba koja je preživjela napad. Djelovalo joj je apsurdno kad je prvi put čula da je jedna novinarka označava kao osobu koja je preživjela atentat. Njen djeda je taj koji je preživio. Ona je naime unuka čovjeka koji je preživio Holokaust i koji je u Holokaustu izgubio čitavu porodicu. Nakon rata odsjelio se u SAD. Moli Šarfman je njegova prva unuka i potomak porodice koja je gotovo potpuno istrijebljena.

„Čitav moj život je on bio taj preživjeli", kaže Šarfman. „I bila sam ponosna što sam njegova unuka. On je doživio strahovite stvari i uprkos tome mogao je da nam pruži ljubav. On je volio jevrejstvo i sve nas je tome naučio." Zato Moli spominje svog djedu prilikom iskaza na sudu. I dok je ona pričala o njemu, atentator se smijao. To ju je kasne boljelo. Ali, sve u svemu, iskaz dat na sudu ju je ojačao. „Bila sam u stanju da se sretnem sa čovjekom koji je pun mržnje i koji je htio da nam naudi. I da mu kažem: Ti si se zamjerio pogrešnom narodu." 

Traženje smisla

Četiri nedjelje kasnije, krajem septembra, Moli Šarfman se u jednom stanu u Berlinu našla s prijateljima. Tamo uvježbavaju vjerske pjesme – pred Jom Kipur i godišnjicu atentata u Haleu. Atmosfera je bila vesela, zvuci gitare ispunjavaju prostor. Ali, na licu Mili Šarfman povremeno se odražava melankolija.

Pjesme koje pjevaju su iste one koje je Šarfman pjevala u sinagogi u Haleu neposredno prije atentata. „Riječi pjesama odražavaju mnogo toga što sam proživjela", kaže Moli Šarfman. „I one kažu da će Bog uvijek biti tu, i u teškim trenucima." Kad su prije godinu dana te pjesme pjevali nakon atentata, sjeća se Šarfman, jedna žena je rekla: Zbog ovih pjesama jevrejski narod nikad neće nestati.

Tihe i lične misli zaokupljaju Moli Šarfman godinu dana nakon atentata. O političkoj i društvenoj dimenziji napada ona gotovo uopšte ne govori. Jer, nepojmljiva dimenzija činjenice da je njen život spašen samo zbog nekoliko minuta i danas joj je u mislima. Istovremeno ona, kaže, mora da živi sasvim normalno, da pere veš, radi svoj posao. Još uvijek pokušava da uskladi to i pronađe smisao u onome što se dogodilo. To je trauma koja je prije godinu dana pogodila čitavu jevrejsku zajednicu. I koja još uvijek nije zacijelila.