Velike tajne sitnih čestica rata

Direktnog dokaza da je uzrok za ova oboljenja osiromašeni uranijum za sada istina nema, ali su u tijelima oboljelih vojnika pronađene nano čestice, koje se stvaraju isključivo pri upotrebi ove vrste projektila. 255 vojnika koji su zadnjih deset godina služili na Balkanu, u Iraku i Afganistanu boluje od kancerogenih oboljenja, 37 njih već je preminulo.

Kancerogena oboljenja najvjerovatnije su, dakle, posljedica korištenja municije sa osiromašenim uranijumom i ona su evidentna ne samo kod vojnika, već i kod civila, i to najviše tamo gdje je NATO djelovao protiv oklopnih vozila, kaze šef srpske Liste za Kosovo, Oliver Ivanović: "Evidentan je povećan broj kancerogenih oboljenja na Kosovu, i to najviše tamo gdje su bila najjača bombardovanja i gdje su bila stacionirana oklopna vozila, za koja je, da bi se eliminisala, potrebna jaka probojna moć projektila.", kaže Ivanović.

U operacijama za vrijema rata na Kosovu i u BiH, ispaljeno je navodno 4000 tona municije sa osiromašenim uranijumom; najčešće u borbi protiv teških oklopnih vozila. Zapaljeni uranijum na vrhu projektila pri pogotku cilja topi oklop vozila, ulazi u njega i tek onda eksplodira – raspadajući se pri tome i do sitnih nano čestica. One su navodno radioaktivne, one su pronadjene u tijelima oboljelih vojnika i njih je sa mjesta eksplozije nemoguće odstraniti.

Po prvi put u istoriji rata, NATO je, kažu stručnjaci u Srbiji, djelovao u gusto naseljenim prostorima, i tako je general NATO-a, Walter Jertz, još na redovnim konferencijama za štampu 1999-te, bio primoran da opravdava operacije zapadne alijanse: "U zadnje dvije sedmice nismo koristili municiju sa osiromašenim uranijumom, jer smo djelovali u gusće naseljenim dijelovima zemlje. Osim toga, to nije uranijum koji je radioaktivan već uranijum kojeg srećete i u svakodnevnom životu.", govorio je Jertz.

Da li je to, međutim, zaista tako i kakve posljedice na stanovništvo u BiH i na Kosovu ima ova municija, gotovo je nemoguće saznati, kaze Oliver Ivanović: "Tačne podatke o tome niko nema, jer se tim pitanjem niko ozbiljno ne bavi. Bave se pojedinačne drzave, odnosno vojni kontigenti koji dolaze iz tih država i oni te informacije kriju, jer to bi dovelo u pitanje opravdanost akcije koje je NATO sproveo 1999.", kaže Ivanović.

Za albansku stranu na Kosovu istraga takve vrste nije politički korisna, jer bi dovela u pitanje osnovne motive bombardovanja, a srpska strana nema pristup terenu, jer su tada najjače bombardovane oblasti danas većinski naseljene albanskim stanovništvom. Sam NATO, kaže Ivanović, svoj prljavi veš, logično, krije i ne želi pričati o nehumanim djelima koje je počinio.

O nehumanosti korištenja municije sa osiromašenim uranijumom govori u jednom video-zapisu i američki nuklearni stručnjak, Dr. Dug Roki: "Još 1992. jedan američki institut dobio je nalog od američka vojske da pronađe način da se smanji toksičnost postojeće uranijumske municije. 1995. taj institut je saopštio da je to nemoguće. Toksičnost u ovoj mjeri zagadjuje vodu i prirodu, i zbog toga je samo postojanje municije nehumano, jer se ona mora potrošiti, a ne moze se očistiti i zauvijek ostaje toksična.", navodi ovaj stručnjak.

Municija sa osiromašenim uranijumom ima dug vijek trajanja baš kao i atomski otpad iz nuklearnih elektrana, koji se, logično, mora deponirati na sigurno mjesto dok ne prodje njegova radioaktivnost. Italijanska dnevna novima „Il Manifesto“ tvrdi, međutim, da se upravo ovaj otpad koristi za proizvodnju municije sa osiromašenim uranijumom, i da je proizvodi američka firma koja blisko sarađuje sa britanskom nuklearnom kompanijom BHFL, koja je u posjedu Britanske vlade. Jasno je, zaključuje novina, da njima istraga ne ide u prilog.

Ili kako je to jednom prilikom formulirao jedan opozicini američki kongresmen: „Svi odgovorni istragu odbijaju do onog trenutka kada više nemaju izlaza i kada istinu više ne mogu poricati. To se desilo u Vijetnamu, kada su vojnici otrovani gasovima bolovali od Agent Orange-a, i plašim se da će se to desiti i ovaj put.“