Zaboravljena djeca Sirije

Tek poneki tračak svjetlosti mukotrpno se probija kroz jutarnju bijelu maglu na putu koji vodi od Bejruta ka planskom lancu iznad doline Bekaa. Potom ona polako postaju sve vidljivija - šatorska naselje sirijskih izbjeglica. Uz glavnu saobraćajnicu se nalaze stotine tih nastanbi u nizu. Veoma lako se mogu prepoznati po najlonima s logom UNHCR-a. Ti najlonski šatori štršeći se uzdižu između polja i grmova. Sirijski rat i bombardovanje u istočnoj Guti udaljeni su samo nekoliko kilometara i stanovnici ovog kampa, kako neki kažu, ponekad čuju granatiranja.

Iako je ratno područje u susjednoj zemlji tako blizu, Sirijci koji žive u mjestu Bar Elias u Libanu, osjećaju se sigurno. Međutim, budućnost ovdje ipak ne vide, posebno ne za svoju djecu.

Pročitajte još i: Sirijski rat bi mogao ući u novu rundu

U malom izbjegličkom kampu Medyen u Bar Eliasu, u osam improviziranih stambenih objekata, koji zimi prokišnjavaju i teško se zagrijavaju, a ljeti su, s druge strane, u njima nepodnošljive vrućine, smješteno je devet porodica. „S vremenom je voda postala bolja", govori Amina Melhem. „Ovdje u kampu prošlih nekoliko sedmica svi su bili bolesni". Ona i njeno šestero djece sjede oko male pećnice u šatoru, koja je smještena usred prostorije, koja je ujedno i spavaća i dnevna soba. 

Pobjegli iz blizine Homsa

Većina stanovnika ovog izbjegličkog kampa su djeca u starosti između dvije i 17 godina. Aminin sin Khaled al-Ahmad (slika gore) jedan je od njih. „Dobro se sjećam Kussiera, mog rodnog mjesta. Išao sam u treći razred kada smo morali da pobjegnemo", priča ovaj 15-godišnjak, koji već izgleda odraslo. Kussier je grad u blizini sirijskog Homsa i bio je uporište pobunjenika. Bombe Asadovog režima uništile su veliki dio grada, kao i okolna mjesta. Godine 2012. Khaledova majka, otac Medyen, po kojem je kamp i dobio ime, te braća, sestre i rođaci pobjegli su u Liban. Al-Ahmadovi su nekada u Siriji dobro živjeli, posjedovali su kuću i imali redovne prihode.

Danas njih 11 dijeli jedan šator. „Ja sam bar znao čitati i pisati kada smo ovdje stigli", priča Khaled. To pak nije slučaj i sa drugom djecom u kampu.

Škola u šatoru

Da bi djeca naučila da pišu i čitaju, kao i da ono što već znaju ne bi zaboravila, Medyen al-Ahmad je pokrenuo  inicijativu i osnovao školu u šatoru 2016. godine, u koju skoro svaki dan dolazi 60 do 70 djece iz više kampova. Djecu uče četiri učitelja iz Sirije koji to sve rade volonterski, a djeca su podijeljena u razrede prema stupnju znanja, a ne prema starosti. Ipak, ovi učenici ne mogu dobiti svjedočanstva  o ovdje stečenom obrazovanju.

Pročitajte i: Pod kišom bombi u istočnoj Guti

Zahvaljujući finansijskoj podršci malih humanitarnih organizacija, u susjednoj baraci oni su uspjeli opremiti tri učionice i jednu radnu prostoriju. Na početku su prostorije bile prazne - tepisi umjesto stolica, najloni umjesto prozora. Danas sve izgleda drugačije – zidovi su ofarbani šarenim bojama, a tu su i školske klupe za skoro sve učenike. Baraka je međutim i dalje prilično lošem stanju. Ni danas u njoj nije održana nastava, jer je prokišnjavala.

"Iako ovi šareni zidovi pospješuju proces učenja,  psihičko stanje ove djece se pogoršalo. Mnoga djeca ne posjeduju identifikacione dokumente, pasoše, kao ni obrazovanje", priča učitelj Muafak Melhem. Roditelji moraju mnogo raditi, tako da djeca često ostaju sama, a da ne govorim o privatnoj sferi u kampu. Moramo se boriti da ne izgubimo čitavu generaciju djece.

Briga za budućnost

Ni Khaled se ne osjeća dobro. Ali on pokušava prebroditi svoje poteškoće, jer ne želi da stvara dodatne brige svojim roditeljima. Ali, on svoja nadanja o budućnosti ne može sakriti: "Želim u budućnosti imati karijeru. Htio bih biti grafički dizajner.” Uzima laptop, koji je dobio u kao donaciju, otvara stranicu YouTube i gleda tutorijale o obradi fotografija. Sa svojim zastarjelim mobitelom napravio je par fotografija i kratkih snimaka, ali svoj YouTube kanal još uvijek ne posjeduje, jer nema dovoljno struje, a i internet konekcija je slaba.

U kampu često igra fudbal. „Real Madrid je moj omiljeni klub", kaže on i prvi put tokom  razgovora se na njegovom licu vidi osmijeh.

Djeca ne trebaju raditi

Za razliku od drugih roditelja, porodica Al-Ahmad svojoj djeci zabranjuje da rade. U polju se često mogu vidjeti i 8-godišnjaci, a neka djeca se zloupotrebljavaju kao kuriri za drogu.

Ali nemaju svi roditelji tako otvoren stav u vezi obrazovanja kao Al-Ahmadovi. „Mnogi roditelji nisu svjesni da je obrazovanje ključno za budućnost njihove djece", kaže Alaa Alzaibk iz lokalne organizacije "Basmeh i Zeitooneh". „Obrazovanje je ključno i za uspostavu mira", kaže Alzaibk. „Međutim, neki roditelji koji moraju plaćati 50 dolara mjesečno za prevoz djece u školu, često o tome moraju dva puta razmisliti i dvoume se." Organizacija "Basmeh i Zeitooneh" zbog toga održava edukativne radionice za roditelje i za djecu, kako se podigao nivo svijesti o važnosti obrazovanja.

Pročitajte i; Ratne igre u Siriji: Ko ima kakve interese?

Budućnost Sirije

„Ko će ponovo izgraditi Siriju, ukoliko mladi ljudi nemaju obrazovanja", pita se Sirijac Alaa Alzaibk, koji je i sam pobjegao iz istočne Gute prije pet godina. „Svoj studij sam u Siriji već završio kada je sve počelo", govori ovaj 31-godišnjak. „Ali kada se ova djeca bez stečenog obrazovanja nekada vrate, onda će ona predstavljati savršeno plodno tlo za ekstremiste."

Stav libanskih političara u vezi sa tematikom izbjeglica je povezan sa pitanjima o sigurnosti. I oni se pribojavaju da bi mladi muškarci, s malo obrazovanja, već u Libanu mogli biti rekrutirani od strane ekstremista. Pored toga, Liban nije u stanju da sam poduzme nešto protiv toga. Ekonomija je na koljenima, vlada nestašica vode i struje. Prema službenim podacima UNHCR-a preko 1,1 milion ljudi iz Sirije traži utočište u Libanu, a prema procjenama, već je oko 2 miliona Sirijaca u zemlji. Uprkos preopterećenoj infrastrukturi, libanski političari su barem bili spremni da smjeste sirijsku djecu u libanske škole na početku sirijskog rata.

„Pritisak na obje zajednice je ogroman. U međuvremenu u Bar Eliasu živi 50 hiljada Libanaca i 70 hiljada Sirijaca. Tu problemi ne prestaju, ali i dalje je bolje nego na drugim mjestima”, govori Alaa Alzaibk. U drugim zajednicama za Sirijce postoji čak i policijski sat nakon 19:00 sati. Kao razlog se navodi – izbjegavanje stresa.

Organizacija "Human Rights Watch” navodi da širom zemlje ima oko 500.000 školske djece, od kojih polovina ne ide u školu, ne zna pisati, čitati i računati.  

Khaled al-Ahmad od nedavno može ići i u libansku školu, koja je od kampa udaljena sedam kilometara. Za Sirijce su formirani dodatni razredi u poslijepodnevnim satima. "Tako je bolje. Bilo je već dosta problema i svađa, tako da mi je draže da ostajem u sirijskom razredu”, govori on. Raduje se što ima priliku da završi školu, ali već zna da će mu biti teško da finansira studij za grafičkog dizajnera. Za to jednostavno nema novca.

Pročitajte još i: Izbjeglička djeca u Turskoj: teški rad umjesto škole

Živjeti časno

Samo Khaled i još jedno dijete iz kampa mogu ići u pravu školu. To brine njegovu majku Aminu.

„Mogu ja sve izdržati", govori ona. „Podnosim to što smo našu kuću zamijenili šatorom, kao i to da konstantno živimo u nesigurnosti, ali se brinem za budućnost svoje djece." Na licu ove stidljive žene vidi se očaj.

Khaled i njegova porodica ne žele napustiti Liban da bi išli u Evropu. Oni žele ostati što je moguće bliže svojoj domovini. I učitelj Muafak Melhem isto misli: „Nećemo se nikada navići na život u šatoru, ali sve je bolje od života pod granatiranjem. Ne želimo nikome biti na teretu. Svi žele da se rat u Siriji napokon završi." A rat u Siriji sada ulazi u svoju osmu godinu.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android