„Čak i najgori mir je bolji nego jedan dan rata“

Tog dana sam u dužem razgovoru mnogo toga saznao o kardinalu Nemetu – skupljao je markice, igrao šah, volio je fudbal, ali je prestao da igra na fakultetu u Poljskoj.

Trag u njegovom životu ostavila je knjiga „Sto godina samoće“ Gabrijela Garsije Markesa. Ne voli kladionice i nikada tamo ne bi kročio. Ponekad naspram sjedišta Nadbiskupije svrati u „Alo alo“ da nešto pojede ili popije kafu. Bio je na utakmici Zvijezda-Barselona i uživao je.

Ali, došao sam drugim povodom. Srbija je dobila prvog kardinala.

Katolička Crkva u Srbiji – to je zvaničan naziv po Zakonu o vjerama – okuplja vjernike iz više naroda: 70 odsto katolika su Mađari, 25 odsto su Hrvati i 5 odsto su pripadnici ostalih naroda. 

Kardinal Nemet kaže da je za katolike u Srbiji njegovo imenovanje posebna radost, jer su dio velike svjetske crkve, ali su sitni i na periferiji.

„Trista hiljada katolika na 6,5 miliona stanovnika je zaista mali broj. I onda ispunjava radošću kada čovjek doživi u takvoj dijaspori da papa misli i na nas. To je njegova poruka za katolike – vi ste važni za mene, ja vas pratim i svakako sam sa vama i ako treba ja ću i da pomognem“, kaže Nemet.

Ovakvo imenovanje, dodaje, nije priznanje samo za jednu osobu već i za sve ljude iz crkve u kojoj radi. Važno mu je da kaže da je Katolička crkva u Srbiji dio društva i da se prisustvo hrišćanstva na ovim prostorima mjeri hiljadama godina. „Država Srbija sada prvi put ima kardinala“, kaže kardinal Nemet, ne bez ponosa.

Vijest ga je zatekla u Rimu i bio je iznenađen. „Pozvao sam brata kada sam bio već siguran da sam stvarno imenovan. I bila je to ogromna radost, brat je onda zvao sve rođake okolo, jer sam bio zauzet drugim stvarima u Rimu i silnim pozivima i čestitkama. Ali su strašno ponosni na mene, moram da kažem tako.“

Ističe da je dobio čestitke i od zvaničnih državnih institucija, ali da mu je isto tako važna reakcija običnog naroda. „Moji su bili u Rimu na svečanosti proglašenja, pa kad su se vratili, zvao me sestrić i kaže da ga na svakom koraku zadržavaju i pitaju kako je bilo i šta je tamo vidio… Mislim da je to jedna opšta radost.“

Zašto Nemet?

Ovaj šezdesetosmogodišnjak dovoljno je dugo u Crkvi da zna kako stvari funkcionišu: „Znate, kad se donosi jedna odluka onda to nije pitanje samo racionalnih kriterijuma, nego se gleda da li je taj čovek meni razumljiv, ne samo da li je svjedok jevanđelja, već i crkvene politike koju vodim. To svakako ulazi u taj račun.“

„Znate kako je i u političkom životu, kako se traže ministri, nije samo važno da li je profesionalac već i da li je lojalan, da li odgovara predsjedniku vlade, mislim da je to tako i u Crkvi“, kaže Nemet.

Kardnal Nemet je 16 godina proveo na čelu Zrenjaninske biskupije, da bi 2022. došao na mjesto nadbiskupa u Beogradu. Samo dvije godine kasnije postao je kardinal.

Gledajući sa strane, izgleda da ga  papa Franja ne gubi iz vida pri svojim odlukama. Kardinal Nemet objašnjava to i svojom međunarodnom djelatnošću. Osam godina je bio na čelu organizacije koja je dovodila ministrante na hodočašće u Rim i organizovala susret sa papom.

„U vremenu dok sam ja vodio organizaciju bili smo dva puta kod pape, 2015. i 2018. Prvi put nas je bilo 20.000, a drugi put 65.000. To je ogromna masa djece i mladih koje obično ne vidite na Trgu Svetog Petra. To je sigurno bila stvar, koja mu je pala u oko, stajao sam sve vrijeme kraj pape i predstavljao cijelu stvar“, priča kardinal.

„A 2021. sam bio izabran za prvog potpredsjednika Savjeta evropskih biskupskih konferencija. Predsjedništvo, koje se sastoji od predsjednika, prvog i drugog potpredsjednika redovno ide na razgovore sa papom da predstavi stanje u crkvi, koji su izazovi i šta bi moglo da se uradi. Dakle, nezavisno od liturgijskih slavlja na kojima sam prisutan u Rimu, imam mogućnost da vidim papu i u privatnoj audijenciji, što svakako isto ostavlja neki trag“, dodaje.

I Laslo i Ladislav

Kada je u kući Nemetovih u Odžacima 1956. rođeno muško dijete, otac Ferenc, kojeg su zvali Franjo, krstio je sina u lokalnoj crkvi i dječak je dobio ime Laslo. Pri upisu u matičnu knjigu rođenih ocu su predložili da sina upiše kao Ladislava. Otac je pristao.

Laslo je bio srednjovekovni mađarski kralj, do danas omiljen među Mađarima, koji je učvrstio hrišćansku vjeru. Njegova majka je bila poljska princeza, odrastao je u Krakovu gdje su ga svi zvali Ladislav i izvori kažu da je poljski govorio mnogo bolje nego mađarski.  

Ovo kardinal priča uz stalni osmjeh kao da želi da kaže da je biti most bolje nego biti samo jedna obala: „Dugo nisam shvatao zašto, ali danas kažem da je bolje. Laslo napisati na srpskom je dosta problematično, postoje sve moguće verzije ali ni jedna nije kao original. Sad je to mnogo jednostavnije. Ja znam ko sam, oni koji me znaju takođe znaju ko sam.“

„Neko će me zvati Ladislav, neko Laslo, ja s tim nemam problema, to se ustalilo tako. Četiri godine sam radio u Mađarskoj, onda sam bio samo Laslo. Ali kada sam bio u Poljskoj, onda sam bio Vlado. Šta da im radim. Na Filipinima je Ladislav jako dugo pa su me zvali Ladis. Ja ne tražim da me zoveš ovako ili onako. Ako neko pokušava da me zove bilo kako da bi izrazio nešto degutantno, onda ću možda da reagujem. Ali svi ljudi, koji su čestiti i pošteni, mogu da me zovu kako žele. Preživjeću.“

Družba Riječi Božje

Interesuje me da li je bilo katoličkih sveštenika u kardinalovoj porodici. „U tatinoj porodici ja sam sigurno prvi i jedini za sada, nadam se da će još neko da pođe tim putem. Sa mamine strane je drugačije, njen najmlađi brat, moj ujak, je za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je Bačka bila dio Mađarske, pristupio Družbi Božje Riječi, Redu verbita“, priča.

„Porodica 1944. nije znala da je on njima pristupio, jer se stvorila socijalistička Jugoslavija i Mađarska pod sovjetskom vlašću, pa nije se baš rado govorilo o tome da je neko član neke takve organizacije. On je završio za sveštenika i radio je u Mađarskoj. Ali moja mama je znala šta on radi i koje su njegove tajne tamo. A mi nismo znali.“

„Tek sedamdeset i prve on je došao nazad u Jugoslaviju, nastanio se u Novom Sadu i počeo tamo da vodi jednu katoličku parohiju, župu. Preko njega sam upoznao njegovu organizaciju i učlanio sam se, jer sam svakako htio da budem sveštenik. Dakle, sa mamine strane on je bio jedini, a sa tatine strane nisam imao nikoga ko je izabrao crkveni put.“

Kardinal Nemet kaže da je kod Verbita pronašao ono što je tražio. „U Družbi mi se od početka sviđala širina. Ne mogu da zamislim sebe da radim u jednoj parohiji. Svi redovi imaju svoj neki teren, a ja sam takoreći iznad terena. Posebno me raduje papin poziv da sarađujem sa njim na univerzalnom nivou Katoličke crkve.“

„Druga stvar – to je bila ljubav prema različitim kulturama i narodima. Bilo mi je važno da upoznam ljude, zato sam i učio razne jezike. Sve to što sam na taj način stekao tokom mog životnog puta, to je veliko bogatstvo, što sam video šta sve imamo na svijetu. Svi smo ljudi, svi smo istog dostojanstva, a toliko različiti“, priča Nemet.

„Sahrana radosnija od uskršnje mise“

Kardinal Nemet je svoje shvatanje uloge crkve u društvu počeo da mijenja sa sve većim međunarodnim iskustvom. Najprije u Poljskoj, gdje je kao mladić shvatio da je većinska perspektiva u skoro potpuno katoličkoj zemlji različita od manjinske perspektive, koja je njemu pripala po rođenju.

A potom ga je poziv odveo na Filipine. „Nikada neću zaboraviti šta mi je u Rimu rekao jedan Filipinac koji je studirao sa mnom: Kad odeš na Filipine vidjećeš da je kod nas sahrana radosnija nego kod vas uskršnja misa! Tako je i bilo.“

Kardinal Nemet svjedoči o živom odnosu 75 miliona filipinskih katolika prema svojoj vjeri. Tamo su umjeli spontano da iznesu gitaru pred oltar i da zapjevaju. Slično je u Latinskoj Americi i u Africi. Pitam jedinog kardinala iz Srbije zašto su prije svega na zapadu Evrope crkve sve praznije.

„Danas se na Zapadu događa ono što su ideolozi komunizma možda htjeli, a nisu uspjeli. To donosi život na Zapadu. Da li zbog mogućnosti izbora, da li što je čovjek malo zasićen sam sobom, osjećamo se kao da smo jedini gospodari istorije.“

„Religija je postala stvar izbora. Toliko je toga na tržištu duhovnosti, toliko mogućnosti da se nađe unutrašnji mir i smisao života, da moramo da se naviknemo na Zapadu da smo mi samo jedna od mogućnosti. Nismo ta vodeća sila koja smo bili skoro hiljadu godina u društvima na Zapadu, pa čak i duže, gledajući od Karla Velikog, kršćanstvo je igralo veliku ulogu u stvaranju Zapadne Evrope.“

Nova vjera na istoku

Prema Ladislavu Nemetu, za razliku od zapadnog dijela kontinenta, njegov istočni, bivši socijalistički dio, ima drugačije iskustvo – iskustvo ponovo pronađene vjere:

„U postkomunističkoj Evropi, gdje je pravoslavna crkva skoro svugdje većinska, ona ima, hvala Bogu, jedan pozitivan momenat, ljudi se mole, ljudi su pobožni, tu se ponovo rađa taj vjerski osjećaj, to se vidi i u Srbiji“, smatra on.

Da li je u toj Srbiji sada Katolička crkva manje opterećena srpsko-hrvatskim sukobom iz devedesetih? „Moderna Srbija u ovoj formi postoji od 2006. kada je Crna Gora krenula svojim putem. Srbija je postala samostalna suverena država i u njoj se po prvi put katolici bili nekako na svom, ali u sasvim novom izdanju. Nije bilo tog zaleđa i jačine koji su dolazili iz Slovenije i Hrvatske.“

„Do raspada Jugoslavije, Hrvati su bili državotvorna nacija. Danas su u Srbiji manjina isto kao Mađari. Slovaci, Mađari i drugi su još u Jugoslaviji imali status manjine, uživali smo zaštitu, ali nismo imali takvu moć i uticaj, koje su u Jugoslaviji imali Slovenci i Hrvati. Od 2006. mi učimo da živimo zajedno u novoj situaciji. To je škola i izazov za sve nas da saznamo šta možemo da radimo zajedno. Važno je da to radimo u kršćanskom duhu dijaloga. Pošto nas je malo, važno je da budemo prisutni“, priča kardinal.

Vatikan i Kosovo

Podsjećam kardinala da u Srbiji postoje glasovi, koji Vatikanu pripisuju istorijsku zlonamjernost prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Šta kardinal Nemet misli o tome?

„Sigurno da naša istorija nije bez nekih loših odluka, pa i strašnih odluka Vatikana, možda ne samo Vatikana kao Vatikana nego Katoličke crkve kao zajednice. I na ovim terenima je bilo ekscesa i loših stvari. Bilo bi pogrešno da se kaže da nije bilo. Bilo je. Međutim, i sa druge strane je bilo.“

„Ne možemo reći da je jedna strana uvijek žrtva, a druga strana radi samo loše stvari. Nepotrebno nekritičko razmišljanje da je jedan narod uvijek žrtva, a svi su protiv njega, to sam sretao i na Filipinima i u Poljskoj. Poljska je uvijek plakala da su je u 18. vijeku podijelili Rusi, Nijemci i Austrijanci. Filipinci stalno navode da su ih Španci dirali. Svako nađe svoje.“

„U Srbiji može da se čuje – svi nas mrze, niko nas ne voli. Jedino nas sada Mađari vole. Ne vole nas muslimani, Bugari, ovi, oni. I na kraju, uvijek se nađe – ne voli nas Vatikan. Uvijek se nađe neki razlog. Treba malo više objektivne komunikacije. Mediji tu imaju veliku odgovornost. Nije zdravo da samo jedna politička linija bude prisutna na javnom servisu, jer se on plaća od novca svih. Treba da bude otvoren za sve društvene događaje, jer to je naše društvo. A ne da se unaprijed selektira šta može, šta ne može.“

U političkom smislu Vatikan kao država nije priznao Kosovo. Da li kardinal Nemet misli da će to tako i ostati? „Kosovo kao zajednica koja raste i pokušava da nađe svoj put, funkcioniše kao država, ali ga puno država nije priznalo. Vatikan gleda i druge stvari. Koje su vjerske slobode, da li postoji zakon o vjerskim slobodama. Znamo da je na tom polju dosta toga nejasno, a isto tako da je odnos prištinskih vlasti prema pravoslavnoj crkvi prilično nejasan. Vjerska sloboda je za sve jednaka i Vatikan to neće da zanemari.“

Rat i mir

Da li kardinal i beogradski nadbiskup Ladislav Nemet vidi nadu u svijetu u kojem ljudi umiru u Ukrajini, na Bliskom istoku i u nizu drugih ratnih sukoba?

„Ja sam mislio da toga više neće biti u Evropi, nažalost toga ima – da se vjerski motivi koriste za podršku ratu, koji se vodi između dva bratska naroda i u istoj crkvi, pravoslavnoj. Znamo da je taj teren već hiljadu godina kršćanski. Jako mi je žao što baš tu dolazi do ogromnog krvoprolića. Zato mislim da je najveći zadatak međunarodne zajednice da se što prije završi otvoreno ratovanje i da se sjedne za sto i razgovara o miru. Čak i najgori mir je bolji nego jedan dan rata.“

„A za Izrael i Gazu – mene boli duša da poslije svih tih deklaracija Ujedinjenih nacija još od 1948. ništa nije uspjelo i da stalno nailaze novi talasi mržnje i ubistava i svega što ide s tim. Svaka država ima pravo da se brani. Međutim proporcionalnost te odbrane je i te kako sumnjiva u Gazi. Pred time ne možemo zatvoriti oči. Međunarodna zajednica je jako primjetno odsutna“, kaže on.

„Franjin iz Partizanske"

Kardinal Nemet poslije imenovanja još nije bio u rodnim Odžacima. Da li će ga tamo oslovljavati sa „eminencijo“ ili će ostati Laslo iz kuće Nemetovih?

„Mislim da će ostati onako kako je bilo uvijek. Bio sam biskup, nadbiskup, pa smo ostali pri tome, mislim da ni ovaj put neće biti drugačije. Ne namjeravam da odem u punom kardinalskom odijelu da se šetkam po Odžacima pa da vide ko sam, šta sam.“

„Nego ako budem imao vremena pa da odem da posjetim grob roditelja, sahranjeni su tamo, da posjetim moju rodbinu, moju parohiju ili župu gdje sam kršten. To će svakako biti u normalnom izdanju. Ne vidim problem da me i dalje zovu tako kao što su me zvali. 'Onaj Franjin'. Moj otac je bio Ferenc – Franja. Iz Partizanske ulice.“

Pratite nas i na Facebooku, na X-u, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu