Dok leti perje oko stranih investicija

Koncept o kojem se radi kod najavljivanog dolaska ukrajinskih velikih uzgajivača peradi, prije svega, nije baziran na osnovnom EU cilju u poljoprivrednoj politici koji je posvećen Obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima. U ovom slučaju posrijedi su kompanije s kompletno zatvorenim sustavom proizvodnje, što znači da ne trebaju kooperante ni po jednoj osnovi – rekao nam je to o mogućem prodoru dviju golemih kompanija iz Ukrajine u RH jedan hrvatski peradar srednje veličine pogona. U posljednje vrijeme, naime, dosta se buke podiglo oko bojazni da bi takav rasplet značio veliku prijetnju postojećoj domaćoj proizvodnji, baziranoj na kooperaciji uzgajivača s industrijom.

Štoviše, jedna od dviju najvećih industrijskih kuća iz tog područja u Hrvatskoj, već je dio jednog od spomenuta dva inozemna koncerna. No koncept o kojem kazuje naš sugovornik je tu i dalje posvećen kooperaciji, za razliku od onoga planiranog, o kakvom smo na DW-u već izvještavali. Pritom nas je podsjetio da je peradarstvo među rijetkim hrvatskim poljoprivrednim podsektorima koji funkcioniraju dobro. „S druge strane, njihova hrana za perad bi u potpunosti bila dopremana iz Ukrajine", nastavlja on, „a ta zemlja je najveći proizvođač žitarica na kontinentu, ali tamo dugo već traje jako težak rat, i postavljeno je pitanje kvalitete žitarica, bez zadovoljavajućeg odgovora."

Potencijal ekološke bombe

„Pritom se planira megaprojekt koji bi zadovoljio tržište EU-a, ne samo RH, pa se na to buni i Njemačka, i Italija, i Španjolska, i Mađarska, i tako dalje. Jednostavno, preplavili bi sve. Mi im ne možemo predstavljati konkurenciju, a ovako sami pokrivamo 90 do 100 posto hrvatskih potreba za peradi" dodaje ovaj peradar kojeg smo kontaktirali posredstvom Odbora za peradarstvo u Hrvatskoj poljoprivrednoj komori. Riječ je o proizvođaču koji po 40-dnevnom uzgojnom turnusu drži na desetke tisuća kljunova, kako se nazivaju jedinke peradi. Ujedno se svrstava među otprilike 160 kooperantskih subjekata spomenutih dviju najvećih industrija u RH.

„Svi mi", ističe on, „a to je oko 300 farmera koji desetljećima surađujemo s industrijama, još od 1960-ih, s po tri do četiri generacije već, dobro funkcioniramo i nudimo pouzdano meso. No sad bi nas takvi divovi poklopili tako da ne bismo znali ni od čega više kredite vratiti. Cijeli niz drugih firmi koji u tome posredno sudjeluju ispod nas, svi bi bili u problemu. Osim toga, takve bi industrije prouzročile veliku ekološku štetu u vidu zagađenja tla, vode, i zraka. Kooperanti su sad raspršeni od Slavonije do Istre, a oni bi bili koncentrirani na jedno područje, i zato bi djelovali kao ekološka bomba, opasni i zbog npr. ptičje gripe."

A preživjeli su i rat i ptičju gripu i pandemiju

Dodatno objašnjenje glasi da seljaci, tj. domaći farmeri, prikupljeno stajsko gnojivo raspoređuju po svojoj zemlji. No količinu koju bi imali ukrajinski zatvoreni kompleksi, nemoguće je staviti na jedno mjesto. Otpadna voda također bi se neizbježno izlijevala u prevelikim količinama odjednom. Zbog svega toga, našem uzgajivaču nije jasno zašto hrvatska država tako očito forsira te kompanije, ako nisu u pitanju - neki osobni interesi. „Drugog razloga nema, jer mi smo dobro funkcionirali i u ratu i u ptičjoj gripi i u pandemiji, sve smo to prošli i radili dobro i opstali", njegove su riječi.

„Država bi trebala voditi politiku u korist proizvodnje domaćih ljudi, pomoći nam s povlačenjem sredstava izEU-fondova, primjerice, kojih nema već šest godina. Žalimo se mi, ali nema sluha, a imamo dosta problema s promjenom klime, s hlađenjem i grijanjem, s cijenom energije. Većina nas ne radi na vrhuncu ljeta i zime jer, za ilustraciju, ja moram prvih 10 dana u turnusu, dok su pilići još maleni, temperaturu pri podu imati na 33 do 35 stupnjeva. Također, poticaji za dobrobit životinja su premali, a mi jesmo smanjili broj životinja po jedinici smještaja", napominje ovaj proizvođač.

S obzirom na sve, hrvatsko se peradarstvo danas grčevito drži na još uvijek isplativim pozicijama, pa zbog toga njegovi nositelji zahtijevaju da ih se zaštiti od pogubne vanjske konkurencije koju predstavljaju dvije konkretne ukrajinske kompanije. Inače, pokušaj opisanog prodora traje već preko godinu dana, a država ne pokazuje naum da tim projektima otkaže podršku. Takvu situaciju naziva Miroslav Kovač, poljoprivredni analitičar i bivši farmer-mljekar, zapravo vrlo neobičnom, počevši od kombinacije ukrajinskog peradarstva s ukrajinskim žitom oko čijeg se utjecaja na europsko tržište kroz zadnje dvije godine u EU vodi dosta rasprave.

Nonsens je da Ukrajina nema dovoljno zemlje

„Za nj je nedavno, na jednom okruglom stolu, predsjednica Saborskog odbora za poljoprivredu izjavila da u Hrvatskoj nestaje kao nekom magijom. Konačno, zanimljivo je i silno zalaganje naše vlade da se taj projekt uspostavi. No pitanje je što mi za to vrijeme uopće hoćemo od vlastitog sela, seljaka, uzgoja i proizvodnje hrane, prostora. Ni u ovom slučaju ne vidim gdje je tu naša jasna domaća politika prema hrani, struka, strategija, cjelovita računica u konačnici, ona gospodarska, socijalna, demografska, ekološka. Računica dodane vrijednosti. Uostalom, to što kopnimo u svakom pogledu, a osobito seoski prostor u kombinaciji sa bliskim gradskim centrima, rezultat je vladajućih politika kroz duži niz godina", uvjeren je Kovač.

Prema njegovu uvidu, sad te iste politike putem Vlade RH traže spas u investicijama porijeklom iz zemlje koja je u ratu i u problemima većim nego se u Hrvatskoj mogu i zamisliti. Pritom nekako ispada da u Ukrajini nema dovoljno zemlje za ukrajinske investitore, što je po Kovačevu mišljenju nonsens, pa zato valja uzeti u vlasništvo - što je legalan preduvjet za ove projekte - i u funkciju staviti zapuštenu hrvatsku zemlju. Zašto je ta zemlja u mnogim krajevima napuštena, vidno zapuštena ili sve više jalova, tamo gdje se sve čini u redu, međutim – to nije na dnevnom redu.

Kriza je očito duboka

„U svemu, državni tajnik iz Ministarstva poljoprivrede RH", prisjeća se ovaj analitičar, „izjavio je tim povodom da 'Hrvatska snažno podupire napore ukrajinske vlade u osiguravanju prehrambene sigurnosti'. Impresivna je takva nepokolebljiva skrb o ukrajinskom narodu, osim što ostaje činjenica da naše vlasti rade to nauštrb vlastitog naroda koji iščezava, kojeg je sve manje, i postaje ovisan. Osobno mogu posvjedočiti izostanku tako snažno izražene reakcije razumijevanja i želje za pomoći od strane domaće vlade i pridruženih institucija, ne tako davno, prema jednoj u potpunosti domaćoj inicijativi koja se odvijala u Slavoniji."

„Konačno, ovaj primjer jasno daje do znanja da je politika razvoja hrvatske poljoprivrede na temeljima obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava samo deklaratorni argument kojeg se kolokvijalno koristi u političkom potkusurivanju s zainteresiranom javnošću dok ostajemo bez vlastite hrane i zemlje. Kriza je očito duboka", zaključio je Miroslav Kovač, dok nama ostaje pričekati do konačnog epiloga s nastojanjem dvojice ukrajinskih tajkuna da nasele svoje pogone u RH. Ono što se ne smije propustiti zaključiti, a više je nego jasno, jest to da bi u slučaju njihova uspjeha profitirali primarno oni sami, dok ratom iznureni ukrajinski narod to baš i ne bi posebno osjetio.