Groblje kućnih ljubimaca

"Bacanje tijela mog preminulog psa na smetlište za mene uopće nije dolazilo u obzir", kaže vidljivo potresena Anneliese Miller iz Bonna. Posljednje što si može zamisliti je da se kod svakog kozmetičkog proizvoda u drogeriji mora pitati je li među sastojcima i dio njezinog Benna. Zato je stupila u kontakt s gospodinom Schönfelderom iz bonskog Pogrebnog poduzeća za životinje. On dobro zna kako treba postupati s vlasnicima kućnih ljubimaca: "Najprije im postavim nekoliko umirujućih osobnih pitanja, a potom ih pitam kakav pogreb žele. Ako se traži spaljivanje, onda im nudim da otpremim tijelo u krematorij."

Posmrtni ostaci kao sastojak kaladonta

U suprotnom posmrtnim ostacima raznih "Švrća" i "Miceka" prijeti sudbina koju dijeli oko milijun uginulih životinja u Njemačkoj. Oni završavaju u posebnim pogonima gdje se s njihovih tijela najprije oguli koža, a potom ih se zajedno s otpadnim materijalom iz klaonica sterilizira na 133 stupnjeva celzijusa kako bi se uništili mogući izvori zaraze. Tijela se zatim melju i opkuhavaju u ogromnim automatskim kotlovima. Rezultat tog postupka su životinjsko brašno i životinjska mast, koja se pak koristi u proizvodnji industrijskih ulja, ljepila, lakova, svijeća, sredstava za pranje i kozmetike. Samljevene kosti završavaju u kaladontima i vitaminskim preparatima, dok se masnoće razgrađuju i koriste za izradu kozmetike.

Za pogreb i nekoliko stotina eura

Na taj se način svake godine u Njemačkoj prerađuje nekoliko stotina tisuća tona tzv. "mesnog otpada od kućnih ljubimaca". Za stručnjake je to "čisto i ekološko, a prije svega isplativo rješenje", dok je za vlasnike životinja to jednostavno nečuvena predodžba. Zato stalno raste broj onih koji se odlučuju za spaljivanje posmrtnih ostataka svojih ljubimaca, pa makar ih to koštalo i nekoliko stotina eura. Pogrebno poduzeće gospodina Schönfeldera nudi različite mogućnosti: spaljivanje zajedno s još nekoliko uginulih kućnih ljubimaca i rasipanje pepela na posebnom travnjaku, spaljivanje samo tijela jedne životinje i pohranjivanje pepela u urnu ili pak sahrana uginulog ljubimca u zemlju na nekom od postojećih životinjskih groblja.

Grobovi njegovani s ljubavlju

Vlasnik može sam odlučiti o posljednjem počivalištu. Najjeftinije je staviti urnu s pepelom na policu u dnevnom boravku, a zakonodavac nema ništa ni protiv sahrane tijela u vlastitom vrtu. Treća je mogućnost specijalno groblje za kućne ljubimce, poput onog vlasnice Evelyn Schäfer iz Kerpena kod Kölna. Tu na prvi pogled sve izgleda kao na "pravom" groblju: nizovi grobova koji se očito njeguju s ljubavlju, s kamenim spomenicima i zapaljenim svijećama. Također postoji i posebna prostorija u kojoj se vlasnik može u miru oprostiti od svog uginulog ljubimca. "Pogreb se odvija isto kao i kod ljudi, samo bez svećenika i govora na grobu. I tu dolaze rođaci, prijatelji i poznanici, mnogi od njih sa svojim životinjama. Cijena grobnog mjesta iznosi od 55 do 800 eura, ovisno o veličini, i to na pet godina", priča vlasnica groblja.

I dok mnogi koji ovo čuju u nevjerici samo odmahuju glavom, za Anneliese Miller jedno je posve jasno: "Vjerujem da moj dalmatiner Benno ima dušu i da ćemo se jednom negdje ponovo susresti."