10 godina u EU - uspješna priča s nekim tamnim mrljama

Riječi tadašnje ministrice vanjskih poslova Hrvatske Vesne Pusić dobro odražavaju raspoloženje u zemlji tog posljednjeg lipanjskog vikenda 2013., kada je Hrvatska postala 28. članica Europske unije: "Ljudi, uspjeli smo! Završili smo ovaj dio posla, čestitam svima! Od sutra je pred Hrvatskom nova zadaća. Od sutra se ne prilagođavamo samo pravilima i direktivama Europske unije, nego od sutra imamo odgovornost i suodlučivati o tim pravilima," rekla je.

Deset godina nakon podnošenja zahtjeva za članstvo, i nakon devet godina napornih pregovora, Hrvatska je 1. srpnja 2013. primljena u EU. Za mnoge je zemlja sada i službeno bila tamo gdje je zapravo oduvijek i pripadala - "u Europi", odmaknuta od Balkana. Bila je to, više od dva desetljeća nakon proglašenja samostalnosti, realizacija samorazumljivog. Posao je te nedjeljne noći bio obavljen. A u ponedjeljak je onda svanuo novi radni dan, nastavilo se kao dotada, business as usual.

"Bila je to pozitivna vijest, ali ništa više od toga. Raspoloženje je bilo dobro, ali manje euforično nego 1992. kada je Hrvatska priznata. Bilo je puno zadovoljstva, osjećaja uspjeha, ali jako daleko od euforije", prisjeća se tih dana Žarko Puhovski, filozof i politički analitičar iz Zagreba.

Njegovo objašnjenje: "To je sve dugo trajalo pa se oduševljenje iscrpilo. A vladao je i osjećaj da je cijena ulaska visoka. Velik broj ljudi je imao osjećaj da je Hrvatska stavljena u dugu ligu unutar druge lige, da je to sve nepravedno. Neki su to vidjeli kao sankcioniranje tzv. Domovinskog rata, postojala je frustriranost osjećajem da je to plaćeno Gotovinom i generalima - tu vezu Haaga i Bruxellesa su mnogi doživjeli kao atak na nacionalni ponos."

Problemi na samom početku

Mada je Hrvatska tokom dugih i napornih pregovora prihvatila sve uvjete Europske komisije, pa među njima i valjanost europskih uhidbenih naloga, već i prije svečane ceremonije na glavnom zagrebačkom trgu se naziralo da hrvatska vlast pretakanje često spominjanih 'europskih vrijednosti' u svakodnevni život ne vidi kao prioritet.

Odmah nakon pristupanja Europskoj uniji došlo je do skandala s izručenjem bivših pripadnika jugoslavenske i hrvatske tajne službe Josipa Perkovića i Zdravka Mustača Njemačkoj. Njih je sud u Münchenu teretio za pomaganje u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. Hrvatska vlada na čelu sa Zoranom Milanovićem je to odbila pozivajući se na zakon koji je Sabor izglasao samo dva dana prije ulaska Hrvatske u EU, kolokvijalno zvanim "Lex Perković", kojim je onemogućio primjenu europskog uhidbenog naloga na zločine počinje prije kolovoza 2002.

Jedna od posljedica je bio nedolazak tadašnje njemačke kancelarke Angele Merkel na svečanost u Zagreb.

No još značajniji je bio dojam u europskim glavnim gradovima da je primanjem Hrvatske Unija možda ipak dobila ne nekog uzornog člana, već novu zemlju-problem - kojih je bilo već dovoljno nakon proširenja na istok desetak godina ranije. Iz Europe je vršen pritisak da se Hrvatska pridržava ugovora koje je potpisala, iz Europske komisije se čak prijetilo uvođenjem sankcija. Na kraju je Hrvatska popustila, Perković i Markač su izručeni i kasnije osuđeni na doživotni zatvor.

Uzoran đak

Nakon tih početnih trzavica Hrvatska se unutar EU-a brzo profilirala kao zemlja koja ne radi probleme – za razliku primjerice od Poljske ili Mađarske. Po riječima Žarka Puhovskog "bila je pristojna i dobra, nije izazivala nikakve probleme, osim u dva navrata kada se radilo o hrvatskoj komponenti u BiH. EU je na kraju pristala na hrvatske zahtjeve, ali nakon hrvanja koje je trajalo po šest mjeseci."

A posljednjih godina, posebno nakon početka tzv. izbjegličke krize, Hrvatska se pokazala i kao pouzdan čuvar vanjskih granica EU-a. Stremeći primanju u Šengensku zonu, Hrvatska je - uz očito toleriranje takvog ponašanja od strane Europske komisije - provodila vrlo restriktivnu politiku naspram izbjeglica, uključujući i nasilne pushbackove migranata na granici prema BiH. A nakon ruske agresije na Ukrajinu Hrvatska, koja je od 2009. članica NATO-saveza, jasno se svrstala u zapadni blok, osuđujući Putina i pružajući i vojnu pomoć Kijevu.

"Sada smo mi gazde"

No unutar zemlje je reformski zamah, koji je postojao u vrijeme pristupnih pregovora, vrlo brzo zamro. "Tri mjeseca nakon ulaska se situacija s ljudskim pravima u Hrvatskoj pogoršala. Mnogi su imali osjećaj: morali smo biti dobri dok smo pregovarali, ali sad možemo raditi što hoćemo, sad smo mi gazde i nitko nam ne može tumačiti što su prava a što nisu. Došlo je do značajnog pogoršanja i reduciranja etničkih manjinskih prava. Situacija u Vukovaru se radikalno pogoršala četiri mjeseca nakon ulaska Hrvatske u EU, i Vukovar je danas višestruko bliži ratu nego prije deset godina", kaže Puhovski.

Po njegovom mišljenju u Hrvatskoj dosta ljudi vjeruje u ono što se naziva „zajedničkim sustavom europskih vrijednosti", ali nakon ulaska bitnih pomaka više nije bilo. EU u realnosti ne djeluje kao pronositeljica vrijednosti, a osim toga se pokazalo da su europske vrijednosti i u Budimpešti ili Varšavi, a ne samo u Berlinu ili Parizu.

Pozitivna ekonomska priča

Nedvojbeno najpozitivnije pomake od pristupanja Uniji je Hrvatska zabilježila na polju ekonomije. Stopa nezaposlenosti je u tih deset godina smanjena s preko 17 na 7 posto, dok je broj zaposlenih s 1,3 milijuna porastao na 1,6 milijuna. Izvoz je udvostručen s 12,5 na više od 25 milijardi dolara, a bruto društveni proizvod je povećan s 59 milijardi dolara na za ovu godinu procijenjenih 79 milijardi.

"Osim toga", navodi Puhovski, "u Hrvatskoj se u posljednje dvije-tri godine događa nešto o čemu nitko nikada ranije nije mogao ni sanjati: zemlja ima na raspolaganju više novca nego što ga zna potrošiti."

Naličje zajedničkog europskog tržišta je veliko iseljavanje ljudi koji odlaze tražeći bolje uvjete za rad i život. "Prije su gastarbajteri išli da bi se vratili, a sada se iseljavaju cijele obitelji. Prije su gastarbajteri gradili kuće za vrijeme kada se vrate, a sada ljudi prodaju sve nekretnine i odlaze, i očito se nemaju namjeru vratiti. Odlaze čitave obitelji, s djecom, ljudi od 25 – 35 godina. To je veliki problem", navodi Puhovski.

Zaokruženo članstvo

Mada je od 1. srpnja 2013. Hrvatska punopravna članica Europske unije, to članstvo nije bilo sasvim dovršeno: najprije je nekoliko godina trajalo dok hrvatskim građanima nisu bila ukinuta sva ograničenja u vezi sa slobodnim kretanjem radne snage, a tek s početkom 2023. je Hrvatska uvela europsku zajedničku valutu i postala članicom Šengenske zone.

Uvođenje eura doduše pojednostavljuje i za firme i za pojedince plaćanja i trgovinu širom EU-a, ali je, s obzirom da je i prije toga postojao čvrst i stabilan paritet eura s domaćom valutom, to u mnogočemu ponajprije imalo simboličnu vrijednost kao još jedan korak u procesu europske integracije. A nije za zanemariti i jedan drugi aspekt, smatra Puhovski: "To je bio način da se konačno rješimo zadnjeg ustaškog simbola, kune."

No tek ulaskom u Šengenski prostorje projekt članstva u Europskoj uniji za Hrvatsku doista dovršen, naglašava Puhovski. Tek time je sa stajališta svakidašnjeg života Hrvatska uistinu ušla u EU: "To je spektakularna promjena, da se sada može normalno putovati, bez čekanja na granicama, bez dokumenata, od Splita do Stockholma".

Time je Hrvatska "završila posao", Europska unija je za nju postala dio normalnosti, dio svakodnevnice. Krug je zatvoren.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu