Nino Pušija: „Dolje gdje duša sreće kosti“

Knjiga je dobila naslov po pjesmi „Compassion“ američkog pjesnika Millera Williamsa koja se svidjela jednom od koautora knjige Matthiasu Reicheltu. "Jako sam mu zahvalan, jednako kao i drugoj koautorici Lith Bahlmann. S njima sam deset godina pripremao ovu knjigu koja je zbilja knjiga mog života, u njoj su najbolje fotografije mog 30-godišnjeg rada, u Bosni i Hercegovini i u Berlinu", kaže Pušija.

„Rođen sam u Sarajevu 1965. Ljubav prema fotografiji sam naslijedio od djeda. 1986. sam kao volonter počeo raditi za sarajevsko „Oslobođenje“. Tu sam kroz klasično fotoreporterstvo naučio sve finese posla. Studirao sam političke znanosti jer se u to vrijeme nigdje u Jugoslaviji nije mogla studirati fotografija. No imao sam na Akademiji scenskih umjetnosti sjajnog mentora Mehmeda Akšamiju."

"U to vrijeme su nastale i fotografije skakača s mostarskog mosta. Ovaj motiv Titove slike u pozadini se pojavljuje i na fotkama s partija koje smo kao izbjeglice organizirali u Berlinu. Mathias Reichelt ima pravo kad u knjizi piše da Tito tu nije kao neki idol, već kao reprezentant jednog vremena u kome smo bili bezbrižni i kada ni u najgorim košmarima nismo sanjali da će doći do rata."

"Volio sam to vrijeme i bio ponosan na momente koje sam zabilježio kamerom. Oni su time na neki način ostali ovjekovječeni. Momenat koji mozak ne može pohraniti, ali može oko, kamera. To volim u ovom svom poslu koji mi nije samo poziv, već strast, koju želim prenijeti i na druge. Dobivao sam i mnogo pohvala za svoj rad, ne samo u Sarajevu već i u Londonu gdje sam živio tri godine."

"Onda je došla 1992. Rat, nakon Hrvatske i kod nas. Ostajem u Sarajevu do kraja travnja. Čak pokušavam raditi za Reuters. No to nije išlo. Ni emocionalno, niti profesionalno.To je sigurno najveći horor za jednog fotografa, u rodnom gradu raditi kao ratni reporter. Odlučujem da napustim grad, naravno s grižnjom savjesti. Ostavljaš tamo ljude koje voliš i srce, a ideš u potpunu neizvjesnost."

"Beograd-Subotica-Budimpešta-Berlin. Balkanska ruta, kao danas. Karta u jednom pravcu. Na granici me skidaju s vlaka, traže mi vojni list. Moja prijateljica Olja plače, carinik se iz nekog razloga smiluje i pušta me. Dolazim u Berlin, jednako kao i mnogi drugi, i djeca koja su danas odrasli ljudi. Ponosan sam na ono što su napravili od svojih života, ta neka nova generacija Ex-Jugosa."

"U Berlinu kaos. Svaki dan dolaze novi vlakovi s izbjeglicama. Dočekujem ih na željezničkoj stanici i fotografiram. S nekima se počinjem družiti. Bilo je tada u ratu jedno divno mjesto u kome smo se okupljali, svi mi koji nismo sebe gledali kao pripadnike nekih nacija, Srba, Hrvata, Bošnjaka, već kao ljude. Centar za Jugoistočnu Europu. Tu sam imao i svoju prvu izložbu fotografija u Berlinu."

"Kroz rad sam prerađivao ratne traume. Pomagalo nam je što smo međusobno pričali. Strahovali za roditelje i prijatelje koji su ostali u ratu i pomagali. Žao mi kad vidim kako je i danas ta naša rodbina ovisna o nama, moji roditelji recimo. Posjećujem ih redovno. Imam katkad i izložbe. U Sarajevu sam u studenome prošle godine izlagao na Akademiji likovnih umjetnosti u okviru Festivala manjina."

"Među izbjeglicama je bilo i dosta Roma. Neki od njih su mi postali prijatelji. Džimi, recimo, koji nažalost više nije među živima. Volim taj narod. Toliko toga bismo od njih mogli naučiti. Ta njihova neopterećenost nekakvim društvenim normama, muzika, druženje, lakoća postojanja. Isus i slike Kabe na zidu jedni pored drugih. Njihova vizualna komunikacija je posve drugačija nego kod drugih ljudi."

"Romkinje koje su bile smještene u domovima u Istočnom Berlinu su, u strahu od neonacista, preko noći obojale kosu u plavo i počele nositi isprane traperice, kao što su to činile tada istočne Njemice. Da postanu neupadljive. Oni su mi uvijek nanovo motivi za nove fotografije. Pogotovo s djecom. Neke od fotki su objavljene i u drugim knjigama, s njima sam bio dva puta na Bijenaleu u Veneciji."

"U Berlinu srećem i druge manjine. Jedno vrijeme me jako zanimao svijet lezbijki i homoseksualaca te transseksualna scena. I njima sam htio dati neko posebno lice. U ovom gradu svatko može biti ono što želi. To je prava demokracija od koje bi i BiH mogla mnogo naučiti. Tolerancija i respekt prema drugome, čak i ako mi je to strano. Zato mi je Berlin tijekom svih ovih godina postao domovina."