Novac ne rađa djecu

Svijet je nepravedan: dok Kinezi već desetljećima moraju plaćati kazne ako dobiju drugo dijete, njemačka vlada zasipa građane novcem da bi konačno dobili više djece. Kada se zbroje sve stavke, državna politika za obitelj svake godine košta 200 milijardi eura. Vlada velikim uspjehom smatra to što je natalitet u odnosu na 2015. porastao s 1,4 na 1,5 djece po jednoj majci. Ali, kada se pažljivije pogleda, vidi se da srca političara griju prije svega doseljenice – među Nijemcima je želja za potomstvom ostala podjednako mala.

Mene to ne čudi. Jer, ni dječji dodatak ni pomoć države roditeljima ne mogu promijeniti temeljnu nesnošljivost njemačkog društva prema djeci. Za mene kao ženu koja je željela djecu problem je počeo već u potrazi za partnerom; prvi Nijemac u kojeg sam se zaljubila nije želio ulaziti u dublje veze, sljedeći je bio homoseksualac, treći je imao fobiju spram djece.

Obilježeni strahom i sumnjom

Čega se njemački muškarac zapravo plaši? Da u slučaju nužde neće imati kome vratiti dijete? Da će u slučaju rastave braka biti degradiran na razinu budale koja mora plaćati alimentaciju? I žene se muče pitanjima: jesam li izabrala pravog oca za svoje dijete? Hoće li majčinstvo uništiti moje šanse napretka u karijeri?

Ranije sam mislila da su njemački strahovi rezultat njihovog filozofskoga gena – po načelu: pribojavam se, dakle – postojim. Sada znam da već čuveni „German Angst" bar u ovom slučaju znači stalno predočavanje najgorih mogućih scenarija kako bi se ugušio ljudski nagon za razmnožavanjem.

Nedovoljno obitelji s više djece

Znajući to, i sama činjenica da se jedan par usprkos svim rizicima i neizvjesnosti odlučio za stvaranje potomstva već zvuči kao herojski čin. Ali, poslije dva djeteta je obično kraj. Tako to očigledno nalaže nepisana DIN-norma za obitelji. Sociolog Martin Bujard korijene te pojave vidi u raspravi vođenoj 60-ih godina, „raspravi o disciplini u kojoj je kontrola nagona hvaljena kao vrlina", rekao je on za tjednik Die Zeit. Kada je anti-baby-pilula maksimalno olakšala tu kontrolu, više nije bilo opravdanja za velike obitelji. Za ovog znanstvenika glavni razlog za opadanje broja novorođenih u Njemačkoj nije to što neke žene nemaju djece, već to što nema dovoljno obitelji s puno djece.

I jedna druga norma nije baš potakla žene da donose djecu na svijet: majke se moraju vratiti na svoje radno mjesto. Na kraju krajeva, feministkinje su se desetljećima borile za to da se žene mogu udaljiti od kuhinjskog štednjaka. Zakonodavac je roditeljima čak obećao mjesto u jaslicama – za djecu mlađu od tri godine.

Njihanje između dva ekstrema

Tako je u vremenu samo jedne generacije Nijemaca došlo do promjene mišljenja. I dok sam ja kao mlada majka morala naučiti pojam "okrutna majka" jer sam ubrzo poslije poroda ponovo radila svoj posao, danas se na majke koje svo vrijeme posvećuju djeci – bar u velikim gradovima – gleda poprijeko. Čemu uvijek ti ekstremi? Zašto se ovdje nema razumijevanja za individualne odluke koje ne odgovaraju nijednoj normi?

Nijemci ne samo što su zaljubljenici u norme, oni su poznati i po svojoj ljubavi prema redu i poretku. Sve mora biti uređeno. U to pripada i tiho ponašanje u javnosti, što se, kako izgleda, očekuje i od djece. Nigdje drugdje ne vidim toliko namrštenih lica kao kada u ovoj zemlji neko dijete počne plakati u tramvaju. Odmah se vadi duda. S obzirom da su oba moja djeteta od samog početka s gađenjem odbijala dudu, uvijek sam vozila automobil kako bih izbjegla neugodne situacije u tramvaju.

Onaj tko misli da djeca bar na dječjem igralištu imaju pravo biti bučna, vara se. Do 2011. je buka iz dječjih vrtića i s dječjih igrališta mogla biti proglašena štetnim djelovanjem na okolinu i sudski zabranjena.

Njemačko društvo se baš ne trudi da olakša život nama majkama. I pored toga, većina parova ne dozvoljava da im se uništi želja za potomstvom, što je, opet, kobno. Jer, kao većina nikako ne možemo dospjeti pod okrilje zaštite manjina. Kolike je kritike samo morao podnijeti političar Zelenih Winfried Kretschmann kada se jednom usudio pohvaliti klasičan brak, iz kojeg još uvijek nastaje većina djece. Poslužio se klasičnim repertoarom desničarske homofobne propagande, napisao je jedan komentator Tageszeitunga.

Bez djece kako bismo spasili svijet?

I neki novinari provode propagandu protiv djece. Tako jedna kolumnistica Spiegela online najprije opisuje probleme u Europi: „Zakrčene ulice u Londonu, nedostatak stanova u Berlinu, nezaposlenost u Italiji." Da bi potom optužila Europljane da i pored toga što je Zemlja prenapučena – rađaju djecu. Njezin prijedlog za rješenje: da se heteroseksualni Europljani suzdržavaju od razmnožavanja, a da homoseksualni parovi usvajaju djecu iz Afrike.

U isti rog puše i posljednji izvještaj Rimskoga kluba. Autori se zalažu da se ženama koje su rodile samo jedno dijete da premija od 80.000 dolara. Da se razumijemo: nisu li žene u industrijskim zemljama pogrešna adresa na koju se treba obratiti onaj tko hoće kontrolirati prenapučenost svijeta? Ili sve ovo treba biti samo kasna rehabilitacija kineske politike jednog djeteta po bračnom paru?