"Habermas je zakasnio u Jugoslaviju"

Krajem 1950-ih i početkom 1960-ih godina je u tadašnjoj Jugoslaviji niz filozofa, prije svega u Zagrebu i Beogradu, krenuvši od Marxove teorije filozofiju prakse stavilo u središte svog promišljanja društva i svijeta. U Zagrebu su kao formativne osobe bili Gajo Petrović, Milan Kangrga, Danilo Pejović i Rudi Supek, a u Beogradu Mihajlo Marković, Ljubo Tadić te Sveto Stojanović. Oni su se u početku prije svega razumjeli kao predstavnici jednog nedogmatskog, stvaralačkog i humanističkog marksizma, a kasnije kao predstavnici samostalnog mišljenja svijeta u Marxovom duhu. 1963. je osnovana Korčulanska ljetna škola, a godinu dana kasnije je u Zagrebu pokrenut časopis Praxis. U to vrijeme dolazi i do prvih kontakata - kako teorijskih tako i osobnih -  jugoslavenskih praxis-filozofa i predstavnika tzv. Frankfurtske škole, autora okupljenih oko Instituta za socijalna istraživanja kojem su na čelu bili Max Horkheimer i Theodor W. Adorno. Posebno intenzivan je kontakt bio s Herbertom Marcuseom iz prve generacije Frankfurtovaca, i Jürgenom Habermasom iz druge generacije. Habermas, jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih filozofa današnjiceviše je puta 1960-ih i 1970-ih godina boravio u tadašnjoj Jugoslaviji na poziv zagrebačkih i beogradskih Praxis-filozofa. S glavnim predstavnikom grupe, zagrebačkim profesorom Gajom Petrovićem, vezalo ga je i kontroverzno osobno prijateljstvo.

Žarko Puhovski, filozof i politolog iz Zagreba, bio je član Praxis grupe. S njim razgovaramo o odnosu praxisovaca i Habermasa tijekom desetljeća.

Gospodine Puhovski, kako je došlo do tih prvih teoretskih pa i osobnih susreta praxisovaca s predstavnicima Frankfurtske škole?

Od prve generacije frankfurtovaca Marcuse je bio jedini s kojim su praxisovci direktno komunicirali. Habermas se pojavio nešto kasnije, 1967. godine, kada su se praxisovci već bili formirali. Do njega su došli prije svega preko studentskih reakcija jer su na Korčulansku ljetnu školu dolazili i nastavnici i studenti. Tada nije bilo interneta i socijalnih mreža, pa su recimo na Korčuli uspostavljani kontakti, razmjenjivale su se adrese, imena i misli. 

U svom predavanju 1984. u Ludwigsburgu Gajo Petrović je Frankfurtsku školu nazvao "starijom sestrom" Praxis- filozofije. Što je to bilo toliko privlačno za Praxis-filozofe u Frankfurtskoj školi?

Gajo Petrović je pozicionirao Praxis kao mlađu, ali zapravo ambiciozniju sestru Frankfurtske škole. On je smatrao da je Frankfurtska škola ostala na razini kritike, dok je on svoju poziciju, koja je bila mjerodavna za čitav Praxis, određivao kao mišljenje revolucije, koje je trebalo ići korak dalje.

Adorno i Horkheimer nisu kao nosive osobe Instituta za socijalna istraživanja nikada bili interesantni za praxisovce, niti obrnuto. Kao student sam u jesen 1967. razgovarao s Adornom, pitajući ga bi li imao interesa doći na Korčulansku ljetnu školu. On mi je odgovorio, svojim tipičnim jezikom, filozofija na Mediteranu je umrla prije dvije tisuće godina, ostao je samo turizam.

Tada je Erich Fromm bio jako popularan u Jugoslaviji, također Herbert Marcuse, Habermas manje. Kakva je bila percepcija njegovog teorijskog rada u Zagrebu i Jugoslaviji?

Habermas je bio poznat prije svega preko svoje knjige Strukturalna promjena javnosti, odnosno Javno mnijenje, kako se knjiga zvala u prijevodu kod nas. Do kraja Praxisa (sredinom 1970-ih godina) Habermas je bio više spominjan kao neka vrsta fusnote uz Frankfurtsku školu. On nije bio autor kojeg se smatralo klasikom - to su prije svega bili Georg Lukacs, Ertnst Bloch i Herbert Marcuse, i uz to Francuz Henri Lefebvre. Oni su na Korčuli bili smatrani zvijezdama prvog ranga.

Pri tome ne treba smetnuti s uma da Habermas ima tzv. zečje usne, teško ga je pratiti kada govori njemački ili engleski, i nije imao tip opće publike koju bi vodio za sobom, kao što je to bio slučaj kod Blocha ili još više kod Marcusea.

U istom predavanju Gajo Petrović se takoreći tužio na ignoriranje teorijskog djelovanja praxisovaca od strane frankfurtovaca. Horkheimer i Adorno o djelovanju Praxis-grupe nikada javno nisu rekli ni napisali ni riječi, a Habermas se o Praxisu izjašnjavao samo usput i - kako navodi Petrović - s prilično omalovažavanja. Otkuda ta nezainteresiranost Habermasa za teorijsko djelovanje Praxisovaca?

Od kraja 1960-ih je Habermas pokušavao skrenuti maticu filozofijskog mišljenja ljevice u dva pravca. S jedne strane prema jezično-analitičkim oblicima diskursa, a s druge strane u tradiciji prema Schellingu. Njemu je Praxis bio interesantan prije svega u vezi konstitucije intelektualnih pretpostavki za revolt protiv realno egzistirajućeg socijalizma. U tom je pogledu on uvijek bio jako spreman na solidarnost, dolazio je uvijek kada je bilo potrebno u Zagreb ili u Dubrovnik, bio je i u Beogradu, da bi dao podršku. On je praxisovce doživljavao kao neku vrst 'naših ljudi' koji u teškim uvjetima realnog socijalizma pokušavaju obaviti jednu poveznicu teorije i prakse na način popravljanja realnog socijalizma.

Habermas i Gajo Petrović su oduvijek imali veliko poštovanje jedan naspram drugog, ali - bio sam tri ili četiri puta nazočan njihovim osobnim razgovorima - tu je uvijek frcalo, to je uvijek bila neka vrst bodljikavog prijateljstva, punog nadigravanja, izvlačenja različitih citata i dokazivanja da ova ili ona tema za ljevicu nije toliko važna.

Zajednička je obojici bila ideja europske ljevice, mnogo prije nego što je postojao koncept Europske unije u ovom današnjem smislu. Habermas i Petrović su sebe smatrali aktivistima europske ljevice i u tom su pogledu bili solidarni. Ako bi trebalo imenovati javni Habermasov angažman, izvan onog teorijskog, onda bi se to moglo upravo pojmom solidarnosti.

Što se recepcije Habermasa tiče, u vrijeme Jugoslavije su prije svega bili čitani njegovi raniji radovi, Teorija i praksa, Strukturalna promjena javnosti, Spoznaja i interes, dok je njegovo glavno djelo, Teorija komunikativnog djelovanja, na neki način izazvalo manji interes. Zašto?

Habermas je na neki način zakasnio u Jugoslaviju. On se sa svojim glavnim djelom pojavio u vrijeme kada je tu već zavladala atmosfera da marksizam i sve što je s njim u vezi treba smatrati pretpotopnim, neinteresantnim, arhiviranim i pritom suodgovornim za zločine. U to je vrijeme pretežni diskurs i opće i stručne javnosti bio izrazito protumarksistički i protupraxisovski, naročito u Hrvatskoj gdje su ih smatrali još i izdajicama hrvatskih nacionalnih interesa.

Pokazalo se i da su djela poput Teorije komunikativnog djelovanja prestrukturirana za ono što se naziva postmodernom sviješću, koja je više voljela eskapade tipa Slavoja Žižeka ili manje tekstove koji se bave teškim temama, a ne fundamentalna djela. Na kraju krajeva to njegovo glavno djelo i nije prevedeno na hrvatski jezik.

Ono što je, pogotovo u stručnoj javnosti zapaženo, bila je njegova teza o moderni kao nedovršenom projektu. To je bilo veoma značajno u vrijeme oduševljenja postmodernom, kada se sve htjelo riješiti frazom 'enything goes', sve je moguće, sve ide.

A posljednjih su godina dosta prevođeni njegovi spisi o Europi. 

U novije vrijeme veliku je pažnju izazvalo Habermasovo odobravanje vojne intervencije NATO-saveza protiv tadašnje SR Jugoslavije u okviru Kosovoskog rata 1999. Kako objašnjavate taj Habermasov stav?

Habermas se u to vrijeme pozicionirao kao 'građanin-filozof', pri čemu je njegov građanski koncept podrazumijevao društveni angažman u nastojanju da se realizira vladavina prava u demokratskim uvjetima. I upravo tako on obrazlaže svoju podršku bombardiranju SR Jugoslavije: u nekim uvjetima treba i vojno intervenirati, da bi se zaštitilo temeljne ljudske vrijednosti, ljudska prava i vladavinu prava. On je smatrao da su događaji na Kosovu opravdali intervenciju, iako je načelno bio na rubu pacifizma.

U Njemačkoj, pa i širom Europe, Habermasa se danas često navodi kao rodonačelnika i jakog zagovarača koncepta tzv. Ustavnog patriotizma. U kojoj je mjeri taj aspekt Habermasovog djelovanja prisutan u Hrvatskoj danas?

Kod nas se ustavni patriotizam dosta često citira i doživljava se kao opreka onome što se danas naziva suverenizam. Tu se nacionalna suverenost pointira kao najviša vrijednost i kao okvir nacionalne političke egzistencije. Ustavni patriotizam predstavlja sasvim drugačiji koncept i države i nacije, pa je i u Njemačkoj trebalo dugo da ta ideja postane ako ne općeprihvaćena, onda barem općepoznata. Za razliku od anglo-francuskog koncepta nacije kao države, u Njemačkoj, srednjoj Europi i na Balkanu prevladava tradicija shvaćanja nacije kao etničke zajednice. Otuda proizlaze onda i drugačija shvaćanja kako države, tako i patriotizma.

Koliko je Habermas važan za razvoj posljednjih desetljeća, i u sociologiji i u filozofiji i u političkoj teoriji na području nekadašnje Jugoslavije?

On je važan u tri aspekta: s idejom o moderni kao nedovršenom projektu, u aspektu Europe građana kao demokratski konstituirane zajednice zajednica, te naravno u konceptu onoga što on naziva "herrschaftsfreie Kommunikation", dakle komunikacija koja nije ovladana nekom silom, nekom vlašću, nekom izvanjskom dominacijom, u kojoj je kao u slobodnoj komunikaciji moguće realizirati ravnopravnost ljudi u političkoj zajednici.

Razgovor vodio: Zoran Arbutina

Žarko Puhovski (73) je filozof i politolog iz Zagreba. Bio je član grupe Praxis, a od 1975. profesor političke filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je emiritirao 2012. 1988. je bio jedan od suosnivača Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI), a od 2000. do 2007. predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava u Zagrebu.