"Za gladomor se moglo znati"

Pola stoljeća nije se govorilo o jednoj od najstrašnijih humanitarnih katastrofa 20. stoljeća. Od 1932. do 1933. u Sovjetskom Savezu je od gladi umrlo oko 8 milijuna ljudi, od toga u Ukrajini oko četiri milijuna, iako je Ukrajina već tada bila „žitnica Europe". Sovjetski diktator Josif Visarionovič Staljin i njegov režim svjesno su izazvali glad među seljacima Ukrajine jer su se pribojavali ustanka protiv komunističkog režima i njegove prisilne kolektivizacije poljoprivrednih gospodarstava.

Nakon toga su se ponašali tako kao da gladi uopće nije bilo. Rezultati jednog popisa stanovništva su prikrivani, popisivači likvidirani. Više od dva milijuna ljudi umrlo je od gladi i u Sovjetskoj Republici Kazahstanu kao i u zapadnom Sibiru. Do danas ruski režim odbacuje bilo kakvu odgovornost za izazivanje gladi.

Povjesničar Gerhard Simon to naziva „posljednjim činom zločina": nije bilo groblja, ni sjećanja ni javnog spomena. „Nitko o tomu nije govorio, nitko nije pisao."

Sovjetska propaganda: „nestašica hrane" umjesto smrt od gladi

A već tada se izvještavalo o „Holodomoru" – kako se na ukrajinskom zove Gladomor. Gareth Jones, britanski novinar, 1930-ih je otputovao u Sovjetski Savez i pogođena područja Ukrajine. Jones, rođen 1905. u britanskom Walesu, bio je politički savjetnik tadašnjeg britanskog premijera Davida Lloyda Georgea, naučio je ruski i s velikim zanimanjem istraživao u Sovjetskom Savezu, kako bi upoznao komunizam i njegova utopijska obećanja. 

Svoje spoznaje predstavio je u ožujku 1933. na konferenciji za novinare u Berlinu. Tu je po prvi put govorio o „nestašici hrane", kako je to nazivala staljinistička propaganda i označio to glađu.

„Gareth Jones je bio jedini zapadni novinar koji je otputovao na ukrajinska područja gdje se događao gladomor", kaže Andre Erlen, član kazališnog ansambla „Futur3". „Unatoč tomu nije mu se vjerovalo nego se njegove reportaže sučeljavalo s člancima zapadnih dopisnika koji su sjedili u Moskvi, a koji su bili puni sovjetske propagande."

Slobodni kazališni ansambl „Futur3" već se godinama zauzima za umjetnice i umjetnike iz Ukrajine i pokretač je inicijative „Art Against War" (Umjetnost protiv rata).

Zapadna ljevica je htjela vjerovati Sovjetskom Savezu

Čak su povjesničarke i povjesničari koji su na Zapadu istraživali o gladomoru diskreditirani, naglašava Erlen. Skupa s kolegom Stefanom Kraftom on je umjetnički voditelj kazališnog komada „Revolucija glađu ubija svoju djecu", koji tematizira gladomor u Ukrajini, a u kojem jedan glumac igra ulogu Garetha Jonesa, jednog od četiri svjedoka. Ovaj kazališni komad je nedavno imao premijeru u kazalištu Schauspiel u Kölnu.

„Europska ljevica je htjela poduprijeti sovjetski projekt", kaže Stefan Kraft. Tako on objašnjava činjenicu da je ona nijekala glad u Ukrajini. „O Holodomoru se moglo znati, već tada, to je pisalo u novinama. Ali, nije se htjelo kako se ne bi ugrozilo utopijski projekt socijalizma", objašnjava Kraft.

U tomu umjetnički voditelj vidi paralelu s vanjskom politikom Savezne Republike od 1945., osobito njezinu politiku prema Istoku, koju je obilježavala „grižnja savjesti" u odnosu na Sovjetski Savez i kasnije Rusiju, koju je napala nacistička Njemačka pod vodstvom Hitlera i tamo počinila strašne zločine i genocid. Ukrajina, kao i druge bivše sovjetske republike, primjerice Kazahstan, pritom su jednostavno previđene, pale su kao žrtva njemačke želje za pomirenjem. 

Desetljećima su se i istraživanja na Zapadu koncentrirala na Moskvu, umjesto na Ukrajinu, sjeverni Kavkaz ili Kazahstan, što je nedavno ugledni povjesničar, stručnjak za istočnu Europu Karl Schlögel, označio velikim propustom.

Andre Erlen: Gladomor kao dio dugog iskustva nasilja u Ukrajini

Tek nakon najnovijeg ruskog napada na Ukrajinu u veljači ove godine i Njemački je Bundestag sad odlučio priznati Holodomor kao genocid.

Da on mora tako biti označen za američku povjesničarku Anne Applebaum nema nikakve dvojbe. „To je bilo planirano i naređeno masovno ubojstvo", kaže ona u razgovoru za Deutschlandfunk.

Andre Erlen smatra da rasprava o Holodomoru mora ići dalje. „Holodomor treba vidjeti kao dio dugog iskustva nasilja. To je druga vrsta kolonijalne povijesti", koju je Ukrajina doživjela u vrijeme Ruskog Carstva, Sovjetskog Saveza i moderne Rusije, kaže Erlen.

„Ukrajinci se 300 godina suočavaju s tom pričom", kaže on. „U svakoj epohi ima progona, tlačenja, zabrane vlastitog jezika ili pjesama, koje se nije smjelo pjevati." O tomu se radi i u ovom kazališnom komadu u kojem sudjeluju i ukrajinski umjetnici koji su sad pobjegli od rata, o „velikom luku" iskustva nasilja koje je na Zapadu dugo previđano, a koje se od početka ruske agresije više ne može previdjeti.