Svjedokinja Holodomora: "Tada su skoro svi pomrli"

„Uđite, baka već čeka", kaže ljubazno Mihail Domanskij. Sin je Hane Domanske, koja je bila očevidac Holodomora 1932/33 (gladomor prim. red.). Pričala mu je mnogo o strahotama te velike gladi u Ukrajini, koju je preživjela.

96-godišnja žena čeka u sobi, na krevetima su vezeni jastuci, a na zidovima su okačene porodične fotografije.

Hana Domanska i dalje živi sama u svojoj kući u selu Severini u Hmeljničkoj oblasti, koje danas ima 230 stanovnika. Sin je često posjećuje, donosi joj namirnice i s vremena na vrijeme ide sa njom u grad. Ali ipak se najugodnije osjeća u svom domu, gdje je rođena i odrasla.

Protjerivanje, deportacija i progon

Hana Domanska je imala samo pet godina kada je počeo Holodomor u Ukrajini. Odrasla je u velikoj porodici. Njeni baka i deda imali su osmoro djece - četiri sina, od kojih je jedan bio Hanin otac, i četiri ćerke. Ona je imala mlađeg brata i sestru.

Bila je to vrijedna, ali ne i bogata porodica, kaže ona. Njen deda Marko Švedjuk je imao nešto zemlje i konja, ali nije imao krave. Dio svoje zemlje dodijelio je svom sinu, Haninom ocu, gdje je sagradio kuću. Ali, mlada porodica je tu živjela tek šest mjeseci kada su komunistički vlastodršci započeli lov na „kulake“, kako su nazivali imućne zemljoradnike.

„U kuću bi ušli neki partijski šefovi i mladi komunisti i odnijeli sve, apsolutno sve", sjeća se starica. Prema njenim riječima, i predstavnici sovjetske vlasti su otimali od ljudi hranu. Čak bi tražili i ono što se u tom trenutku kuvalo ili peklo. „Jednostavno bi pojeli ono što bi našli ili ponijeli sa sobom", kaže Hana Domanska.

Osim toga, priča Domanska koja je bila svjedok tih događaja, kidnapovani su uglavnom vrijedni poljoprivrednici. „Tražili su ljude koji mogu da rade, nisu bili lijeni i odvodili ih sa sobom", kaže Hana Domanska. Trećina seljana je iseljena iz svojih domova, a sva njihova imovina i stoka prebačeni su u poljoprivredne zadruge, takozvane kolhoze.

Mnogi ljudi su prognani u Sibir, među kojima i polovina porodice Švedjuk: deda Marko, baba Peština, tada petnaestogodišnja tetka Sekleta, otac Vasil i stric Todoš. Od svih njenih rođaka, samo se tetka Sekleta kasnije vratila u svoje ukrajinsko rodno selo. Pobjegla je iz Sibira i tri godine hodala do sestre Olhe.

Umiru majka, brat i sestra

Nakon što joj je otac nestao, priča Hana Domanska, njena majka Olha je otišla da traži muža. Ubrzo nakon rođenja svog najmlađeg djeteta, otišla je do sela gdje su, kako je čula, Sovjeti postavili sabirni punkt za „kulake” u kući u kojoj su čekali da ih prebace u Sibir. Na putu do tamo, Olha se prehladila i dobila upalu pluća. Uspjela je da pronađe svog muža, ali ga nisu pustili. Ubrzo nakon toga, izgubila je tek rođenu ćerku.

Nakon što je polovina porodice prognana u Sibir, predstavnici sovjetske vlasti došli su da odvedu Olhu i njeno dvoje djece Hanu i Mikolu. "Rekli su: 'Spremite se, ide kamion'", sjeća se Hana Domanska i nastavlja: ​​"Ali moja majka je već bila na samrti. Umrla je ležeći pored tetke, a i moj dvogodišnji brat je umro od gladi. Samo sam ja preživjela. Tako sam ostala kod tetke kojoj su noge već bile otekle zbog gladi. Ali kako nije imala djece, brinula se o meni."

U potrazi za hranom

Da bi preživjela, mala Hana je morala stalno da traži hranu. U proljeće je išla da traži jestive biljke, uglavnom jestivu lobodu. „Onda kad dođe ljeto, procvjetao bi bagrem, sve bi cvjetalo i od toga smo se hranili. Kad smo počeli da radimo u kolhozu, bilo je dosta korova. Brali bismo lobodu i od nje pravili kašu. "Škripala bi pod zubima, ali smo morali nešto da jedemo."

Nije bilo hrane. „Od čega da se nešto skuva kod kuće? Nije bilo ničega! Mi smo 1933. kuvali samo supu. Tetka bi donijela malo brašna, pomiješala sa vodom, pa smo to pili. Morali smo da radimo, morali smo nešto da jedemo", kaže Hana Domanska. Tada se za kuhinjsku krpu moglo dobiti dva krompira ili parče hljeba. Kupiti nešto u prodavnici za novac bilo je nemoguće.

Katastrofalna situacija u selima

Najgore je bilo 1933. godine, kada je bilo najviše mrtvih, priča Hana: „Ljudi su ležali posvuda, neki su već bili mrtvi. Niko više nije mogao da ide da ubere nešto žita. Skoro svi su tada pomrli. A niko nije mogao da ih sahranjuje. Leševe bi naslagali kao drva, stavili na dvije, tri daske i nosili na groblje." Mnogo je ljudi umrlo jer je glad bila velika, a mnoga djeca su ostala siročad.

Hana Domanska se prisjeća da tada u selu nije ostalo ni pasa ni mačaka jer su svi pohvatani i pojedeni. Od tetke je saznala da je bilo i kanibalizma, ali nije znala za takve slučajeve u njenom selu. "Nema ništa gore od gladi. Čovjek, kao životinja, ne uživa ni u čemu, ništa ne vidi i ništa ne čuje - glavno je da ima šta da jede", kaže Hana Domanska i naglašava: "Kako možeš da spavaš kad danima ništa ne jedeš? Onda žvaćeš šta god nađeš, lišće sa drveća, bilo šta."

Dok priča svoju priču o Holodomoru, Hana Domanska brine da joj neće vjerovati. "Ali to je istina. Sve mi je ovo na srcu. Govorim vam šta sam vidjela", naglašava ona.

U organizaciji sovjetskog rukovodstva

O Holodomoru u Ukrajini moglo se otvoreno govoriti tek nakon raspada Sovjetskog Saveza. Ranije bi zbog toga završili iza rešetaka. Prema ukrajinskim istoričarima, skoro četiri miliona ljudi je umrlo u Ukrajini tridesetih godina prošlog vijeka od posljedica Holodomora. Vještačku glad 1932-33. organizovalo je rukovodstvo Sovjetskog Saveza da bi natjeralo ukrajinske poljoprivrednike u zadruge i istovremeno slomilo nacionalni pokret otpora protiv komunističke vladavine. Ukrajinski parlament je 2006. godine Holodomor označio kao genocid nad ukrajinskim narodom.

Poslije Holodomora, Hana Domanska preživjela je Drugi svetski rat. Ko nije gladovao u njenom selu, poginuo je u ratu, kaže starica. Njen otac, koji je deportovan u Sibir, takođe je kasnije izgubio život na frontu. I sama je zamalo odvedena u Njemačku na prinudni rad tokom rata. Međutim, zajedno sa drugim mladim Ukrajincima krila se po praznim kućama i po susjednim selima. „Neki su uhvaćeni i kidnapovani, ali ja nisam bila među njima“, kaže ona.

- pročitajte još: Preživjela gladomor, želi doživjeti i pobjedu Ukrajine

Sada Hana Domanska mora da prođe kroz još jedan rat - rat Rusije protiv Ukrajine. Ali ona vjeruje da će ukrajinski narod, koji je doživio mnoge tragedije, pobijediti osvajače. „Ukrajina im se neće predati. Ukrajina će ih pobijediti", samouvjereno kaže ona.

Ovaj članak je izvorno objavljen na njemačkom jeziku. 

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na  Instagramu